Antarktičku ledenu ploču tresu tisuće noćnih „ledenih potresa“
Znanstvenici su izvijestili o pojavi ledenih potresa koji tresu zaleđene antarktičke predjele, ali isključivo tijekom noći
Pravo je vrijeme za istraživanje izvora podrhtavanja zaleđenih antarktičkih predjela, jer boljeg možda nikada neće ni biti. Antarktika se već sada ubrzano otapa po cijeloj svojoj površini.
Kako se zaleđeni antarktički predjeli na dnu svijeta prilagođavaju sve toplijem planetu, otkriva se sve više čudnovatih fenomena ispod i unutar leda. Sada se tom popisu mogu dodati i „ledeni potresi“.
Donedavno se smatralo da na ovom nemilosrdnom kontinentu ne postoje potresi. Znanstvenici su ipak došli do novih saznanja te izvijestili o pojavi ledenih potresa koji tresu zaleđene antarktičke predjele, ali isključivo tijekom noći. Ova otkrića objavljena su u publikaciji Annals of Glaciology.
Sa spuštanjem mraka, tijekom perioda od 18 sati do ponoći, znanstvenici koji proučavaju ponašanje leda na McMurdovoj ledenoj ploči pomoću seizmometra su uočili neobične vibracije uzrokovane ledenim potresima.
„U ovim područjima smo zabilježili na stotine, pa i tisuće potresa tijekom jedne večeri“, rekao je glaciolog Douglas MacAyeal sa Sveučilišta Chicago, koji prati kako voda nastala otapanjem i procesi otapanja leda utječu na antarktičko područje. Iako može zvučati iznenađujuće, upravo je otapanje leda odgovorno za pojavu ovih noćnih potresa.
Tijekom razdoblja od studenog 2016. do siječnja 2017. godine znanstvenici su postavili seizmometre na dvije lokacije McMurdove ledene ploče, međusobno udaljene 20 kilometara (malo više od 12 milja). Lokacije postavljenih seizmometara su nazvali „suho mjesto“ i „vlažno mjesto“, ovisno o tome koliko su ta područja bila izložena pojavi otapanja.
Na vlažnom je mjestu bljuzgavi led proizvodio lokve vode na tlu tijekom dana, dok je na onom „suhom“ bilo znatno manje otapanja i nastanka vode unatoč Sunčevoj svjetlosti. To ipak nije bila jedina uočena razlika. Naime, vlažno bi mjesto svake noći oživjelo stotinama ili tisućama nestalnih, ledenih potresa nastalih prirodnom aktivnošću i svaki put trajanja manjeg od jedne sekunde.
Nasuprot tome, seizmička aktivnost uočena na suhom mjestu bila je značajno drugačija i činilo se da je uzrokovana ljudskom aktivnošću (vjerojatno vozilima ili obližnjom cestom koju je koristio tim istraživača).
Što se tiče potresa na vlažnom mjestu, ovo nije prvi put da su znanstvenici uočili dnevne cikluse seizmičke aktivnosti na ledenim pločama poput ove, ali nikada prije nisu bile povezane s otapanjem ploče i površinskom hidrologijom za što istraživači pretpostavljaju da se ovdje događa.
„U tim lokvama često postoji sloj leda na vrhu vode nastale otapanjem poput onog leda koji se može primijetiti na jezerima koja se zalede samo na površini“, rekao je MacAyeal. „Kako se temperatura snižava po noći, led na površini se kontrahira, a voda ispod leda se širi i podliježe zaleđivanju. Tako se oblaže gornji sloj sve dok ne pukne.“
Pretpostavka istraživača je da bi ovaj seizmički fenomen znanstvenicima mogao pomoći pri daljinskoj kontroli otapanja ledenjaka, budući da su na mjestima pojave ledenih potresa i procesi otapanja prisutni u najvećoj mjeri.
Podupiranjem njihove „skromne primjene sizmometara“ s modelima koji simuliraju isti fenomen, tim zaključuje da „termalno regulirana seizmička aktivnost može postojati na svim ledenim pločama koje podliježu površinskom otapanju i zaleđivanju, a pogotovo na onima koje su izgubile svoj zaštitni, izolacijski sloj inja.“
Naravno, za sada je zaključke tima najbolje predstaviti kao hipotezu, sve dok se ne otkriju daljnji dokazi koji je potvrđuju na jedan ili drugi način. Tragično je, međutim, to što možda nećemo morati čekati predugo. Budući da se Antarktika već sada brzo otapa po cijeloj svojoj površini, vrijeme za istraživanje izvora ovih podrhtavanja nikada nije bilo bolje.
Žarko Šaravanja / Ekovjesnik