Energane u svijetu: koliko godina prođe od ideje do početka rada?

20.10.2026.

Iskustva Europe, Sjeverne Amerike, Azije i Bliskog istoka te pouke za Hrvatsku

© Vianini Lavori

U raspravama o izgradnji energana najčešće se govori o tehnologiji, vrijednosti investicije, emisijama u okoliš i mogućem protivljenju lokalnog stanovništva. Međutim, jedno od najvažnijih pitanja pritom ostaje u drugom planu. Koliko je zapravo potrebno vremena od prve ozbiljne ideje o izgradnji energane do trenutka kada ona počne prihvaćati otpad i proizvoditi energiju?

To je pitanje posebno važno za Hrvatsku, koja je tijekom posljednjih dvadesetak godina razvijala sustav centara za gospodarenje otpadom, a danas se suočava s potrebom dugoročnog rješavanja energetske oporabe goriva iz otpada, odnosno SRF-a i RDF-a.

Međunarodna iskustva pokazuju da se velika energana fizički može izgraditi za dvije do četiri godine. Međutim, od početne projektne koncepcije do početka rada često prođe osam, deset ili čak dvanaest godina.

Razlog nije samo složenost tehnologije. Najviše vremena nerijetko se troši na političke i strateške odluke, izbor lokacije, prostorno planiranje, procjenu utjecaja na okoliš, dozvole, financiranje, javnu nabavu i rješavanje mogućih sporova.

Pritom je važno razlikovati klasične energane koje termički obrađuju miješani komunalni ili preostali otpad od postrojenja projektiranih za korištenje prethodno proizvedenog SRF-a ili RDF-a. Riječ je o povezanim, ali tehnološki i gospodarski ne uvijek istovjetnim rješenjima.

Europa – razvijena tehnologija, ali dugotrajna priprema

Europa ima višedesetljetno iskustvo s energetskom oporabom otpada. Austrija, Njemačka, Danska, Švedska i Nizozemska razvile su sustave u kojima energane predstavljaju sastavni dio gospodarenja preostalim otpadom koji nije moguće ili opravdano materijalno oporabiti.

Jedan od najpoznatijih primjera je danska energana Amager Bakke u Kopenhagenu. Od arhitektonskog natječaja 2010. godine do početka proizvodnje energije 2017. prošlo je približno sedam godina. Sama izgradnja započela je 2013. godine.

Posebnost postrojenja jest skijaška staza na njegovu krovu, zbog čega je postalo i prepoznatljiv dio gradskog prostora.

Sasvim drukčiji primjer dolazi iz Velike Britanije. Projekt Rookery South imao je formalni zahtjev za dozvolu još 2010. godine, dok je postrojenje počelo raditi 2022. godine. Od te dokumentirane projektne faze do rada proteklo je gotovo dvanaest godina, iako je sama gradnja trajala približno tri godine.

Austrija je posebno zanimljiva zbog bečke energane Spittelau, čije je umjetničko oblikovanje nakon požara 1987. godine povjereno Friedensreichu Hundertwasseru. Danas je to jedan od prepoznatljivih simbola Beča.

Taj primjer pokazuje da energana ne mora biti neugledno industrijsko postrojenje smješteno daleko od grada. Može postati dio njegove infrastrukture, arhitekture i identiteta.

U Italiji je 2026. započela izgradnja nove rimske energane Santa Palomba, s planiranim dovršetkom 2029. godine. Vrijednost ugovorene investicije iznosi približno 946 milijuna eura. Konačno vrijeme realizacije moći će se utvrditi tek nakon početka rada.

Europsko iskustvo pokazuje da se realizacija novih energana često mjeri gotovo cijelim desetljećem.

Srbija: Beograd je već izgradio energanu u Vinči

Za Hrvatsku je posebno zanimljiv primjer Srbije, odnosno Beograda, koji je u sklopu projekta sanacije odlagališta Vinča izgradio moderno postrojenje za energetsku oporabu komunalnog otpada.

Riječ je o projektu koji je obuhvatio izgradnju energane, novog sanitarnog odlagališta, postrojenja za obradu građevinskog otpada te zatvaranje i sanaciju starog odlagališta Vinča, a realiziran je modelom javno-privatnog partnerstva između Grada Beograda i međunarodnog konzorcija.

Ugovor o javno-privatnom partnerstvu potpisan je u rujnu 2017. godine. Realizacija projekta intenzivirana je 2019., a energana je započela komercijalni rad u srpnju 2024. godine.

Od potpisivanja ugovora do komercijalnog rada proteklo je približno sedam godina. Ako se uzme u obzir da je Međunarodna financijska korporacija (IFC) još 2014. sudjelovala u strukturiranju projekta, razdoblje ozbiljne institucionalne pripreme trajalo je približno deset godina.

Postrojenje je projektirano za termičku obradu približno 340 000 tona komunalnog otpada godišnje. Osim električne energije proizvodi i toplinsku energiju koja se koristi u sustavu daljinskog grijanja Beograda.

Prema podacima investitora, proizvedena električna energija može pokriti potrebe približno 30 000 kućanstava, a toplinska energija potrebe približno 60 000 kućanstava.

Beogradski primjer posebno je važan jer pokazuje da energetska oporaba otpada nije samo rješenje razvijenih zapadnoeuropskih i azijskih država. Takva infrastruktura već postoji i u našem neposrednom susjedstvu.

Međutim, važno je naglasiti da ni Beograd nije realizirao energanu u kratkom roku. Projekt je zahtijevao međunarodno financiranje, složene ugovorne odnose, pripremu lokacije i višegodišnju realizaciju.

Za Hrvatsku je možda najvažnija činjenica da je Beograd pitanje konačnog zbrinjavanja otpada, sanacije starog odlagališta i proizvodnje energije promatrao kao jedinstven infrastrukturni projekt.

To je pristup koji zaslužuje ozbiljnu analizu, posebno u hrvatskim sredinama u kojima se izgradnja centara za gospodarenje otpadom, zatvaranje postojećih odlagališta i energetska oporaba još uvijek razmatraju kao međusobno odvojena pitanja.

SAD i Kanada: financijska snaga ne jamči brzu realizaciju

Sjedinjene Američke Države imaju razvijenu industriju, raspoloživ kapital i suvremenu tehnologiju, ali energetska oporaba otpada ondje nije toliko zastupljena kao u dijelu Europe.

Jedan od značajnijih primjera je Palm Beach County na Floridi. Postupak odabira tehnologije i izvođača započeo je 2008. godine, a energana je počela raditi 2015. godine. Od navedene početne faze do početka rada proteklo je približno sedam godina.

Kanadski projekt Durham-York također pokazuje koliko priprema može trajati. Projektne smjernice odobrene su 2006., a postrojenje je počelo raditi 2016. godine, što predstavlja približno deset godina.

Sjevernoameričko iskustvo posebno je važno jer pokazuje da ni velika financijska snaga ne jamči brzu realizaciju.

U SAD-u je odlaganje otpada u mnogim područjima dugo bilo ekonomski povoljnije od izgradnje energana. Osim toga, pojedini projekti suočavaju se s protivljenjem stanovništva, složenim dozvolama i velikim investicijskim rizicima.

Pouka je jasna. Energana se ne gradi samo zato što postoji tehnologija, nego zato što dugoročna analiza pokazuje da je takvo rješenje gospodarski i okolišno opravdano.

Japan: dugoročno planiranje i društvena prihvaćenost

Japan je jedna od najzanimljivijih država za proučavanje energetske oporabe otpada. Zbog velike gustoće naseljenosti, ograničenog prostora za odlaganje i dugogodišnjeg razvoja sustava gospodarenja otpadom, Japan raspolaže velikim brojem postrojenja za termičku obradu.

Prema službenim podacima, na kraju fiskalne 2024. godine u zemlji je radilo 991 postrojenje za spaljivanje otpada, od čega je 415 proizvodilo električnu energiju.

Posebno je zanimljiv Musashino Clean Center u Tokiju. Osnovna koncepcija projekta izrađena je 2008. godine, dok je postrojenje započelo redoviti rad 2017. godine. Dakle, od početne koncepcije do početka rada proteklo je približno devet godina.

Japan pokazuje da se velika pozornost posvećuje uključivanju lokalnog stanovništva, kvaliteti arhitekture, zaštiti okoliša i transparentnosti rada.

Drugi poznati japanski primjer je energana Maishima u Osaki. Izgrađena je između 1997. i 2001. godine, što znači da je sama gradnja trajala približno četiri godine. Međutim, taj podatak ne uključuje sve ranije faze pripreme projekta.

Zanimljivo je da je arhitektonsko oblikovanje Maishime također djelo Friedensreicha Hundertwassera, istog umjetnika koji je oblikovao bečku energanu Spittelau.

Hundertwasser je bio izrazito ekološki orijentiran umjetnik, ali nije smatrao da industrijska postrojenja nužno moraju biti ružna ili odvojena od društva. Njegov pristup pokazuje da se industrija, arhitektura, umjetnost i ekologija mogu povezati.

U Osaki se organiziraju i posjeti energani, uključujući edukativne obilaske za građane i učenike. Dok se u pojedinim sredinama energane doživljavaju isključivo kao prijetnja, japanski primjer pokazuje kako se mogu pretvoriti i u mjesta edukacije.

Naravno, društvena prihvaćenost ne proizlazi samo iz arhitekture, nego prvenstveno iz povjerenja, nadzora i transparentnosti.

Kina: brza izgradnja, ali i opasnost od prevelikih kapaciteta

Kina je posljednjih desetljeća ostvarila izniman rast kapaciteta za energetsku oporabu otpada. Jedan od najupečatljivijih primjera je Shanghai Laogang II, postrojenje kapaciteta približno 6000 tona otpada dnevno.

Gradnja je započela krajem 2016. godine, a postrojenje je počelo raditi sredinom 2019. Dakle, fizička izgradnja trajala je približno dvije i pol godine. Međutim, to nije vrijeme od prve ideje do realizacije, nego samo od početka građevinskih radova do početka rada.

Drugi kineski primjer, Shenzhen East, pokazuje znatno drukčiju sliku. Projekt je formalno odobren krajem 2009. godine, a postrojenje je počelo raditi krajem 2019. Od odobrenja do početka rada proteklo je približno deset godina. Na dinamiku su, među ostalim, utjecale promjene lokacije i dodatni pripremni postupci.

Kinesko iskustvo otvara još jedno iznimno važno pitanje. U pojedinim dijelovima zemlje izgrađeni su kapaciteti koji premašuju raspoložive količine otpada.

Takav razvoj upozorava da prebrza izgradnja bez dugoročnog planiranja može dovesti do velikih financijskih problema.

Za Hrvatsku je to posebno važno. Nije dovoljno odlučiti da nam trebaju energane. Potrebno je utvrditi koliko ih treba, gdje ih graditi i hoće li tijekom sljedećih dvadeset ili trideset godina imati dovoljno odgovarajućeg goriva.

Singapur: šest godina od dodjele projekta do rada

Singapur je primjer izrazito organiziranog planiranja komunalne infrastrukture.

Energana TuasOne dodijeljena je investitoru 2015. godine, a počela je raditi krajem 2021. Od dodjele projekta do početka rada proteklo je približno šest godina.

Postrojenje ima kapacitet oko 3600 tona otpada dnevno i instaliranu električnu snagu od približno 120 MW.

Singapur pokazuje prednosti dugoročnih ugovora, jasno definiranih potreba i koordiniranog upravljanja infrastrukturnim projektima.

Ujedinjeni Arapski Emirati: od odluke do velikih energana u nekoliko godina

Posebno zanimljiv primjer dolazi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, države koja se posljednjih godina snažno usmjerila prema razvoju energetske oporabe otpada.

Iako se Emirati tradicionalno povezuju s naftom i plinom, razvoj suvremenih sustava gospodarenja otpadom postao je važan dio njihove dugoročne infrastrukturne i okolišne politike.

Najveći projekt realiziran je u Dubaiju, u području Warsan. Riječ je o jednom od najvećih postrojenja za energetsku oporabu komunalnog otpada na svijetu, s kapacitetom od približno 1,9 milijuna tona godišnje, odnosno više od 5500 tona dnevno.

Koncept je realiziran kroz javno-privatno partnerstvo, uz sudjelovanje međunarodnih investitora i tehnoloških tvrtki.

Ugovor o koncesiji dodijeljen je u srpnju 2020. godine. Prva faza rada pokrenuta je 2023., dok je postrojenje puni komercijalni rad ostvarilo u kolovozu 2024. Od dodjele koncesije do punog komercijalnog rada prošle su približno četiri godine.

Postrojenje ima električnu snagu približno 210 do 215 MW, a ugovoreni koncesijski model predviđa 35 godina rada.

Ovaj primjer pokazuje da se uz jasnu političku odluku, financijsku konstrukciju i organiziran projektni sustav mogu ostvariti i iznimno kratki rokovi realizacije velikih infrastrukturnih objekata.

Međutim, ni ovdje se četiri godine ne smiju poistovjetiti s ukupnim razdobljem od prve ideje. Strateške i projektne pripreme prethodile su dodjeli koncesije.

Drugi važan primjer je Sharjah, gdje je u svibnju 2022. godine otvorena prva komercijalna energana te vrste u UAE-u. Postrojenje je projektirano za energetsku oporabu do približno 300 000 tona otpada godišnje, uz električnu snagu od oko 30 MW. Projekt su razvile tvrtke BEEAH i Masdar.

Emiratsko iskustvo pokazuje kako se veliki infrastrukturni projekti mogu realizirati relativno brzo kada postoji kontinuitet odlučivanja i jasno definirana odgovornost za provedbu.

Ipak, njihov model nije moguće jednostavno preslikati na Hrvatsku. Razlike u prostornom planiranju, javnom sudjelovanju, regulatornim postupcima, tržištu kapitala i načinu donošenja odluka znatno utječu na rokove.

Unatoč tome, iskustvo Emirata zaslužuje pozornost jer pokazuje da financiranje, tehnologija i organizacija projekta mogu biti međusobno usklađeni, umjesto da se pojedine faze godinama provode odvojeno.

Izrael: od proizvodnje RDF-a do prve velike energane

Izrael predstavlja posebno zanimljiv primjer jer je dugo razvijao sustav sortiranja i proizvodnje goriva iz otpada, dok je izgradnja velikih namjenskih energana napredovala sporije.

Jedan od najpoznatijih projekata je postrojenje za proizvodnju RDF-a u reciklažnom parku Hiriya, u području Tel Aviva. Postrojenje je službeno otvoreno 2017. godine, nakon približno godinu dana probnog rada.

Dnevno obrađuje oko 2000 tona miješanog komunalnog otpada, pri čemu se izdvajaju različite frakcije, a od visokokaloričnog ostatka proizvodi približno 500 tona RDF-a dnevno. Proizvedeno gorivo koristi se u cementnoj industriji, posebno u cementari Nesher u Ramli.

Za Hrvatsku je taj primjer iznimno važan jer pokazuje sustav sličan onome koji se razvija u hrvatskim centrima za gospodarenje otpadom.

Međutim, potrebno je naglasiti da Hiriya nije klasična energana za spaljivanje komunalnog otpada. Riječ je o postrojenju za proizvodnju goriva iz otpada, koje se zatim energetski oporabljuje u drugom industrijskom postrojenju.

Istodobno, Izrael je pokrenuo razvoj namjenskih energana.

U veljači 2026. izraelsko Ministarstvo zaštite okoliša objavilo je odabir konzorcija Shapir–Belogen–Dekel za izgradnju i upravljanje postrojenjem za energetsku oporabu otpada na lokaciji Ne'ot Hovav, južno od Beer Sheve.

Projekt predviđa obradu približno 300 000 tona otpada godišnje i energetsku oporabu ostataka nakon sortiranja, uz dugoročni koncesijski model od 25 godina.

U listopadu 2026. riječ je o projektu u pripremi, a ne o već izgrađenoj i operativnoj energani.

Izraelsko iskustvo pokazuje da se energetska oporaba može razvijati kroz dva komplementarna pristupa. Jedan je proizvodnja kvalitetnog RDF-a za cementnu industriju, a drugi izgradnja namjenskih energana za obradu preostalog otpada.

Za Hrvatsku je posebno važna spoznaja da ni razvijena tehnološka država poput Izraela nije automatski i brzo riješila pitanje konačne energetske oporabe otpada.

Izgradnja takve infrastrukture zahtijeva dugoročnu državnu politiku, odgovarajuće investicijske modele i jasno definirane količine otpada.

Što nam govore međunarodna iskustva?

Iz navedenih primjera može se zaključiti da fizička izgradnja energane često nije najduži dio njezine realizacije. Mnogo je složenije donijeti odluku, pronaći prihvatljivu lokaciju, provesti okolišne postupke, osigurati financiranje i postići potrebnu razinu društvenog prihvaćanja.

Pritom treba uzeti u obzir i činjenicu da energetska oporaba otpada danas djeluje u bitno drukčijem regulatornom i gospodarskom okruženju nego prije dvadeset godina.

Europska politika gospodarenja otpadom prednost daje sprječavanju nastanka otpada, ponovnoj uporabi i recikliranju. Energetska oporaba dolazi nakon tih postupaka, ali prije odlaganja.

Stoga razvoj novih energana mora biti usklađen s očekivanim povećanjem recikliranja i smanjenjem količina preostalog otpada.

Posebno je važno izbjeći stvaranje prevelikih kapaciteta koji bi tijekom sljedećih desetljeća mogli stvarati gospodarski pritisak za osiguravanje dodatnih količina otpada.

Za planiranje u Hrvatskoj razumno je kao početni scenarij razmatrati približno osam do deset godina od ozbiljne projektne koncepcije do početka rada, uz mogućnost brže realizacije, ali i znatnog produljenja.

To znači da bi projekt čija priprema započne 2027. godine, u jednom realističnom scenariju mogao početi raditi tek između 2035. i 2037. godine.

Naravno, pod uvjetom da se prethodno dokaže njegova gospodarska, tehnička i okolišna opravdanost.

Hrvatska: izgradili smo centre, ali što s gorivom iz otpada?

Hrvatska je proteklih dvadesetak godina uložila znatna sredstva u razvoj centara za gospodarenje otpadom.

Ti centri obrađuju komunalni otpad, izdvajaju pojedine korisne frakcije i proizvode gorivo iz otpada, odnosno SRF/RDF, za koje je potrebno osigurati odgovarajuću energetsku oporabu.

Međutim, pitanje dugoročnog plasmana tog goriva i dalje predstavlja značajan izazov.

Za razliku od država koje su istodobno razvijale infrastrukturu za obradu otpada i njegovu energetsku oporabu, Hrvatska je razvoj tih dijelova sustava provodila različitom dinamikom.

Posljedica je situacija u kojoj se gorivo iz otpada proizvodi, ali se njegova energetska oporaba često mora ugovarati s vanjskim postrojenjima, uključujući ona u inozemstvu.

Takav sustav može funkcionirati, ali otvara pitanja dugoročne sigurnosti plasmana, prijevoznih troškova, kvalitete goriva, tržišnih cijena i ovisnosti o raspoloživim kapacitetima drugih država.

Primjer Centra za gospodarenje otpadom Biljane Donje pokazuje koliko taj problem može biti financijski važan.

Ako se godišnje proizvede približno 10 000 do 12 000 tona SRF-a, a ukupna cijena njegova prijevoza i zbrinjavanja iznosi 300 eura po toni, godišnji trošak doseže između 3 i 3,6 milijuna eura. Tijekom deset godina, uz nepromijenjene količine i cijenu, riječ je o iznosu između 30 i 36 milijuna eura.

Takav izračun ne predstavlja prognozu budućih troškova, nego ilustraciju financijske važnosti dugoročnog rješenja.

Navedeni iznos također ne znači da bi izgradnja vlastite energane automatski bila povoljnija. Ona zahtijeva znatna kapitalna ulaganja, trajne operativne troškove, sustave pročišćavanja dimnih plinova, zbrinjavanje ostataka termičke obrade i odgovarajuće količine goriva.

Osim toga, potrebno je osigurati plasman proizvedene energije, a posebno toplinske energije, jer upravo njezino iskorištavanje može značajno utjecati na ukupnu energetsku učinkovitost i ekonomiku postrojenja.

Ipak, postavlja se opravdano pitanje. Koliko je dugoročno održivo proizvoditi gorivo iz otpada, a zatim plaćati znatne iznose da ga netko drugi energetski iskoristi?

Odgovor nije nužno u izgradnji energane uz svaki centar za gospodarenje otpadom. Takav pristup mogao bi rezultirati gospodarski neopravdanim i nedovoljno iskorištenim kapacitetima. Rješenje se mora tražiti na regionalnoj ili nacionalnoj razini.

Hrvatskoj je potrebna strategija energetske oporabe, a ne niz nepovezanih projekata

Hrvatska bi trebala izraditi sveobuhvatnu analizu potreba za energetskom oporabom preostalog otpada i goriva iz otpada.

Takva analiza morala bi obuhvatiti stvarne i buduće količine SRF-a i RDF-a, njihovu kvalitetu, ogrjevnu vrijednost, udjele klora i drugih onečišćujućih tvari, troškove prijevoza te mogućnosti korištenja postojećih industrijskih i energetskih postrojenja.

Posebno je važno analizirati cementnu industriju, koja u odgovarajućim tehničkim i okolišnim uvjetima može koristiti određene vrste goriva iz otpada.

Međutim, cementare nisu univerzalno rješenje. Njihova mogućnost prihvata ovisi o tehnološkim ograničenjima, kvaliteti goriva, proizvodnom procesu, dozvolama i raspoloživim kapacitetima.

Potrebno je stoga razmotriti i mogućnost razvoja jedne ili više regionalnih energana, uz jasno utvrđivanje optimalnih lokacija, kapaciteta, investicijskih troškova i mogućnosti korištenja proizvedene energije.

Posebnu pozornost treba posvetiti industrijskim zonama i područjima s razvijenim sustavima daljinskog grijanja, gdje bi istodobna proizvodnja električne i toplinske energije mogla poboljšati gospodarsku opravdanost ulaganja.

Iskustva Beograda, Beča, Kopenhagena i drugih gradova pokazuju da energana može biti dio šireg energetskog i komunalnog sustava.

No pritom se ne smije zanemariti potreba za visokim standardima zaštite okoliša, stalnim mjerenjem emisija, transparentnim objavljivanjem rezultata i uključivanjem zainteresirane javnosti.

Društveno prihvaćanje ne može se postići samo predstavljanjem tehnoloških prednosti. Ono se gradi povjerenjem, provjerljivim podacima i odgovornim upravljanjem.

Najveći rizik za hrvatsku nije samo pogrešna investicija, nego i izostanak odluke

U raspravama o energanama često se suprotstavljaju dvije krajnosti.

S jedne strane nalaze se zagovornici njihove izgradnje, koji u energetskoj oporabi vide nužan završni dio sustava gospodarenja otpadom.

S druge strane nalaze se protivnici koji upozoravaju na emisije, visoke investicijske troškove, dugoročne ugovorne obveze i mogućnost da preveliki kapaciteti negativno utječu na razvoj recikliranja.

Obje skupine otvaraju pitanja koja zaslužuju ozbiljnu stručnu analizu.

Međutim, problem nastaje kada se rasprava svede na jednostavno opredjeljenje za energane ili protiv njih, bez odgovora na pitanje što će se konkretno dogoditi s otpadom koji nije moguće materijalno oporabiti. Otpad neće prestati nastajati zato što nismo donijeli odluku.

Centri za gospodarenje otpadom neće prestati proizvoditi SRF zato što još uvijek ne postoji nacionalni dogovor o njegovoj dugoročnoj energetskoj oporabi. Ni troškovi njegova zbrinjavanja neće nestati zato što se rasprava o energanama odgađa.

Upravo zato međunarodna iskustva treba promatrati prije svega kao upozorenje na vremensku dimenziju infrastrukturnih odluka.

Ako Hrvatskoj za realizaciju buduće energane bude potrebno osam do deset godina, onda odgađanje početka pripreme za pet godina u pravilu znači i približno pet godina kasniji početak rada.

Tijekom tog razdoblja postojeći sustav mora nastaviti funkcionirati, uz sve pripadajuće troškove i rizike.

Otpad ne čeka naše odluke

Međunarodna iskustva pokazuju da se energane ne grade preko noći.

Danskoj je od arhitektonskog natječaja do rada energane Amager Bakke trebalo sedam godina. Japanskom Musashinu od početne koncepcije do rada devet godina. Kineskom Shenzhenu od formalnog odobrenja do početka rada približno deset godina, a britanskom Rookery Southu od zahtjeva za dozvolu gotovo dvanaest godina.

Beograd je od početka ozbiljne institucionalne pripreme projekta Vinča do komercijalnog rada energane također prošao približno desetogodišnji put.

Dubai je pokazao da se nakon dodjele koncesije golemo postrojenje može realizirati za približno četiri godine, dok je Izrael primjer države koja je razvila značajne kapacitete za proizvodnju RDF-a, ali tek sada razvija prvu veliku namjensku energanu.

Austrija i Japan pokazali su da energane mogu postati arhitektonski prepoznatljivi dijelovi gradova, dok američko iskustvo upozorava da takva tehnologija nije automatski gospodarski opravdana u svim okolnostima.

Kineski problemi s prekapacitiranošću dodatno upozoravaju na opasnost izgradnje postrojenja bez kvalitetnih dugoročnih projekcija.

Hrvatska iz svega toga treba izvući nekoliko važnih zaključaka

Energetska oporaba nije zamjena za recikliranje, ali recikliranje samo po sebi ne rješava pitanje svih preostalih tokova otpada.

Izgradnja energana nije cilj sama po sebi, nego mogući instrument učinkovitog, gospodarski održivog i okolišno prihvatljivog sustava gospodarenja otpadom.

Zato odluka o njihovoj eventualnoj izgradnji mora proizlaziti iz stvarnih potreba, a ne iz političkih ambicija, lokalnih interesa ili trenutnih tržišnih okolnosti.

Međutim, jednako je pogrešno godinama odgađati donošenje takve odluke. Hrvatska je već pokazala koliko dugo može trajati izgradnja velikih objekata komunalne infrastrukture. Razvoj centara za gospodarenje otpadom trajao je gotovo dva desetljeća, a dio planiranog sustava još uvijek nije dovršen. Isti obrazac ne bi bilo razumno ponoviti kod energetske oporabe.

Ako se utvrdi da su Hrvatskoj potrebni dodatni domaći kapaciteti, njihovu pripremu treba započeti dovoljno rano, uz jasno definiranu odgovornost, rokove i financijsku konstrukciju.

Ako se utvrdi da izgradnja novih energana nije opravdana, tada jednako ozbiljno treba osigurati dugoročno održiv sustav energetske oporabe u postojećim domaćim ili inozemnim postrojenjima.

Ono što ne bi smjelo biti prihvatljivo jest izostanak bilo kakve dugoročne odluke. Jer kada se jednog dana utvrdi da je energana nužna, neće biti dovoljno donijeti političku odluku i očekivati da će sljedeće godine početi raditi.

Trebat će godine pripreme, projektiranja, financiranja i izgradnje.

Zato pravo pitanje nije samo koliko godina treba da se izgradi energana. Pravo pitanje glasi koliko ćemo godina izgubiti prije nego što uopće odlučimo što želimo graditi. A otpad, za razliku od naših odluka, nastaje svakoga dana.

Dino Perović, dipl. ing. kem. teh.

Dopušteno je citiranje kraćih dijelova članka uz obvezno navođenje autora, izvora i poveznice na izvorni članak. Svako preuzimanje cjelovitog članka ili njegovih većih dijelova bez izričitog odobrenja autora predstavlja povredu autorskih prava.

VEZANE VIJESTI

VIJESTI

POPULARNO