Na temelju današnjeg priopćenja „Spaljivanjem otpada do novog kaosa, umjesto do rješenja problema!“, dostavljenog povodom Globalnog tjedna borbe protiv štetnog spaljivanja otpada, čovjek se uistinu mora zapitati bave li se „zeleni“ aktivisti gospodarenjem otpadom ili su se toliko posvetili borbi protiv određenih tehnologija da su potpuno zaboravili na činjenicu kako otpad postoji i nakon što održe još jedan „vizualno atraktivan“ performans.

Centre za gospodarenje otpadom najlakše je proglasiti promašajem, energetsku oporabu otpada ekološkim zločinom, cementare prijetnjom zdravlju, a svakoga tko se s njima ne slaže pripadnikom nekakvog „spalioničarskog lobija“. Mnogo je teže objasniti što konkretno napraviti sa stotinama tisuća tona otpada koji preostaje svake godine unatoč odvojenom prikupljanju, ponovnoj uporabi i recikliranju.

U priopćenju Zelene akcije navodi se mnogo optužbi, velikih riječi i katastrofičnih predviđanja, ali nedostaje ono najvažnije – tehnički izvedivo, financijski održivo i kapacitetima dokazano rješenje za preostali miješani komunalni otpad.

Pozivaju se na europsku hijerarhiju gospodarenja otpadom, ali pritom prešućuju da ta hijerarhija predviđa i energetsku oporabu otpada koji nije prikladan za recikliranje. Nitko ozbiljan ne zagovara spaljivanje materijala koji se mogu kvalitetno reciklirati, ali jednako je neozbiljno tvrditi da će se sav preostali otpad nekim čudesnim tehnološkim postupkom pretvoriti u vrijednu industrijsku sirovinu.

Ako takva tehnologija postoji, trebali bi navesti konkretno postrojenje, njegov kapacitet, sastav ulaznog otpada, količinu stvarno prodanih sekundarnih sirovina, količinu ostataka, troškove obrade i konačno odredište svega što se ne može oporabiti.

Posebno je problematična tvrdnja da se Europa sve više odriče energetske oporabe otpada. Europa istodobno ima razvijene sustave odvojenog prikupljanja, visoke stope recikliranja i značajne kapacitete za energetsku oporabu ostatnog otpada. Upravo takvi integrirani sustavi omogućuju mnogim europskim državama da odlaganje komunalnog otpada svedu na vrlo niske razine.

Naravno da energetska oporaba ima emisije, troškove, ostatke i okolišne rizike. Nitko ozbiljan to ne osporava. Međutim, upravo zato postoje strogi propisi, granične vrijednosti emisija, sustavi pročišćavanja dimnih plinova, nadzor i obveze postupanja s pepelom i ostacima pročišćavanja.

Argumentacija „zelenih“ aktivista je na razini tvrdnje da treba zabraniti pročišćavanje otpadnih voda jer nakon pročišćavanja nastaje mulj.

Još je neodgovornije što probleme pojedinih hrvatskih centara za gospodarenje otpadom koriste kao dokaz da je čitav koncept pogrešan. Problemi s neugodnim mirisima, organizacijom rada ili pojedinim tehnološkim rješenjima zahtijevaju stručnu analizu i otklanjanje uzroka, a ne automatsko proglašavanje svih centara nepotrebnima.

Pozivaju se na Krk i Prelog, koji zaslužuju priznanje za postignute rezultate odvojenog prikupljanja, ali izbjegavaju odgovoriti na jednostavna pitanja: što se događa s ostatnim otpadom koji i u tim sustavima nastaje te gdje završava, tko ga obrađuje i što ostaje nakon obrade?

Kad se već protive regionalnim centrima, cementarama i energanama, onda su dužni javnosti objasniti gdje će završiti ono što se ne može ponovno uporabiti, reciklirati ili kompostirati. Kao i obično, ne nude rješenja nego samo premještaju problem iz jednog grada u drugi.

Jednako je neozbiljno unaprijed proglašavati sve projekte energetske oporabe otpada financijskom katastrofom. Njihova opravdanost ovisi o kapacitetu, sastavu otpada, investicijskim i operativnim troškovima, mogućnosti korištenja toplinske energije, tržišnim uvjetima i regulatornim obvezama. Sve su to pitanja za ozbiljne studije, a ne za ideološke presude donesene prije prve analize.

Europska politika doista ograničava financiranje određenih projekata spaljivanja otpada i pooštrava klimatske zahtjeve, ali to nije isto što i europska zabrana energetske oporabe. Jednako tako, najavljene klimatske obveze ne mogu se proizvoljno prikazivati kao već utvrđena jednaka kazna za svaku spaljenu tonu otpada, neovisno o vrsti postrojenja i regulatornom režimu.

Jedno od najvažnijih pitanja jest tko preuzima odgovornost za posljedice njihovih zahtjeva?

Hoće li možda Zelena akcija preuzeti odgovornost ako se zbog nedostatka kapaciteta za obradu i oporabu ostatnog otpada nastave puniti odlagališta? Hoće li građanima objasniti zašto moraju plaćati sve skuplji prijevoz otpada na udaljene lokacije ili njegov izvoz u države koje raspolažu upravo onim postrojenjima kojima se protive? Ili će možda izdati novo bijesno priopćenje u kojem će za sve optužiti državu, lokalnu samoupravu i nekakav novi lobi?

Pravo na protivljenje pojedinim projektima potpuno je legitimno, ali pravo na protivljenje nije isto što i stručna kompetencija, a glasnoća aktivista i „atraktivnost“ igrokaza nisu dokazi točnosti.

Posebno je neprihvatljivo olako povezivanje ljudi koji projektiraju, grade i vode postrojenja za gospodarenje otpadom s navodnim interesnim lobijima i bogaćenjem. Dokazi o nezakonitostima ili korupciji prijavljuju se nadležnim tijelima, a stručne rasprave ne zamjenjuju se insinuacijama.

Hrvatskoj nedvojbeno treba snažnije sprječavanje nastanka otpada, kvalitetnije odvojeno prikupljanje, više ponovne uporabe, sortiranja, recikliranja i biološke obrade. U tome se svi moramo složiti. Međutim, Hrvatskoj jednako tako treba odgovorno rješenje za ostatni otpad koji će nastajati i nakon provedbe svih tih mjera.

Gospodarenje otpadom nije natjecanje u tome tko će zabraniti više tehnologija, nego sposobnost da se za svaku vrstu otpada osigura zakonito, sigurno i održivo postupanje.

Zato vas, cijenjeni aktivisti, pozivamo da umjesto još jednog priopćenja o „spalioničarskim lobijima“ javno predstavite cjelovit model gospodarenja ostatnim komunalnim otpadom u Hrvatskoj, s konkretnim količinama, tehnologijama, lokacijama, troškovima, kapacitetima i dokazanim konačnim odredištima svih ostataka.

Kada zabranite centre za gospodarenje otpadom, energetsku oporabu, korištenje goriva iz otpada u cementarama i odlaganje, što ćete konkretno napraviti s ostatnim otpadom koji nije moguće reciklirati? Nemojte odgovoriti da ga treba bolje odvajati, jednostavno objasnite što ćete napraviti s onim što ostane nakon odvajanja.

Tek tada možemo razgovarati o ozbiljnoj alternativi, a do tada ovo vaše priopćenje ostaje još jedan skup zabrana, optužbi i lijepih želja, a ne rješenje problema gospodarenja otpadom.

Stjepan Felber | Ekovjesnik

 

>>> Pročitajte još >>> Počela izgradnja rimskog postrojenja za proizvodnju energije iz otpada

Dopušteno je citiranje kraćih dijelova članka uz obvezno navođenje autora, izvora i poveznice na izvorni članak. Svako preuzimanje cjelovitog članka ili njegovih većih dijelova bez izričitog odobrenja autora predstavlja povredu autorskih prava.

• ZAGREB
• ENERGANA
• JAKUŠEVEC
• MIRIŠE NA NEMAR
• ZELENA AKCIJA
• ZELENI FORUM
• ZERO WASTE HRVATSKA
• GOSPODARENJE OTPADOM