Balkanska religija otpada – svi se*u, nitko ne bi čistio
Piše Hlogistički kolektiv
Postoji nešto fascinantno u tome kako su Zagreb i Beograd uspjeli od gospodarenja otpadom napraviti kombinaciju političkog kabarea, kolektivne psihoze i javnog performansa u kojem apsolutno svi glume stručnjake, iako većina ne razlikuje procjednu vodu od mineralne, ali će zato mrtvi ozbiljni na televiziji objašnjavati „europske trendove kružnog gospodarstva“, dok iza njih doslovno tinja brdo smeća koje izgleda kao scenografija za postapokaliptični porno film snimljen u industrijskoj zoni.
Zagreb već desetljećima živi u specifičnom obliku urbanog spiritualizma u kojem se vjeruje da će se problem otpada riješiti ako dovoljno puta izgovoriš riječi „održivost“, „zelena tranzicija“, „edukacija građana“ i „senzibiliziranje javnosti“ pa onda dobiješ stotine stranica strategija koje izgledaju kao da ih je pisao administrativni budistički red ljudi koji nikada u životu nisu otvorili kantu za biootpad usred srpnja kada fermentira kao demon iz pakla.
U međuvremenu, Beograd je napravio ono što Balkan inače radi kad mu dopizdi filozofiranje, a to je da je jednostavno rekao: „Jebo vas više otpad, zapalite ga i završimo priču“, što je istovremeno brutalno primitivno, politički riskantno i nevjerojatno učinkovito u usporedbi s beskonačnim hrvatskim modelom gdje se deset godina raspravlja o boji poklopca na spremniku dok se iza kulisa svi križaju da se Jakuševec još jednom ne raspadne kao leš prepun metana.
Najveća tragedija cijele priče nije čak ni infrastruktura nego činjenica da prosječni građanin Balkana želi živjeti kao njemački milijarder s konzumerističkim navikama američkog influencera, ali s razinom odgovornosti pijane galebine koja baca opušak kroz prozor auta i onda navečer na Facebooku dijeli status o spašavanju planeta uz fotografiju dupina i tužni emoji.
Svi bi „zeleni grad“, ali nitko ne želi sortirnicu blizu sebe, nitko ne želi CGO, nitko ne želi kamione, nitko ne želi mirise, nitko ne želi energanu, nitko ne želi bioplinsko postrojenje, nitko ne želi kompostanu, a proizvodi se toliko otpada da bi čovjek pomislio da svaka obitelj na Balkanu privatno raspakirava kontejnere kineske robe i onda ih ceremonijalno spaljuje iza zgrade.
I onda kreće najbolji dio balkanskog folklora, a to je trenutak kada politika otkrije otpad jer tada kreće natjecanje tko će izgovoriti veću glupost pred kamerama dok ozbiljno klimaju glavom kao da upravo pregovaraju o nuklearnom razoružanju, a ne o vlažnim maramicama, plastičnim bocama i starim kaučima natopljenim urinom koje je netko bacio kraj kontejnera jer mu je bilo „usput“.
U Hrvatskoj će političari organizirati okrugle stolove, stručne skupove, participativne radionice, međunarodne konferencije i vizualni identitet projekta vrijedan više od godišnjeg proračuna nekog sela, pa će nakon četiri godine zaključiti da je „potrebno dodatno analizirati mogućnosti integralnog pristupa“, što je administrativni prijevod za: „Nemamo pojma što radimo, ali zvuči dovoljno pametno da prođe kroz EU fondove.“
U Srbiji će političar izaći pred kamere, pokazati na dimnjak i reći: „Evo rešenja“ dok iza njega gori pola civilizacije i tri galeba padaju mrtva od egzistencijalne krize.
Sad dolazimo do najbezobraznijeg dijela cijele priče, a to je činjenica da moderna civilizacija zapravo ne želi riješiti problem otpada jer bi to značilo priznati da je cijeli ekonomski model baziran na proizvodnji planine nepotrebnog sranja upakiranog u marketing, plastiku i osjećaj privremene sreće koji traje kraće od baterije kineskog punjača jer, realno, čovječanstvo više ne proizvodi proizvode nego budući otpad s kratkim periodom korištenja između dvije faze bacanja.
Mobitel je otpad u najavi. Fast fashion je otpad u najavi. Pola namještaja iz trgovačkih centara izgleda kao da je dizajniran da emocionalno umre nakon dvije godine. Djeca dobivaju igračke koje prežive kraće od jogurta. Ljudi naručuju hranu u ambalaži koja ima više slojeva nego srednjovjekovni oklop i onda se svi ponašaju šokirano kad gradovi počnu pucati pod količinom smeća kao narkoman pod kreditima.
Najveći vic cijele balkanske priče je što se svi međusobno vrijeđaju oko otpada dok istovremeno dijele potpuno istu civilizacijsku bolest, a to je uvjerenje da problem prestaje postojati onog trenutka kada ga više fizički ne vidiš, zbog čega je Balkan možda jedino mjesto na svijetu gdje ljudi mogu baciti perilicu u šumu, pogledati drvo pokraj nje i reći: „Priroda će to riješiti.“
Da, hoće. Za otprilike četiri geološke epohe.
A najgori, odnosno najbolji dio cijele priče je što na kraju ispada da je Beograd trenutno u brutalnoj tehničkoj prednosti nad Zagrebom, koliko god to mnogima bilo teško progutati dok sjede na panelu o „participativnim modelima održivog razvoja“ i jedu kekse iz plastične ambalaže koja će završiti upravo u sustavu o kojem filozofiraju jer kad makneš PR, zelene slogane, konferencije, aktivističke parole i političko masturbiranje nad riječima poput „kružno gospodarstvo“, ostaje vrlo jednostavno pitanje: „Tko danas fizički može obraditi više otpada i manje ovisiti o klasičnom odlagalištu?”
I tu Beograd trenutno pobjeđuje.
Ne zato što je ekološki prosvijetljen. Ne zato što građani fanatično odvajaju otpad. Ne zato što je sustav savršen već zato što je netko u jednom trenutku rekao: „Dosta više priče. Grad će se ugušiti u smeću. Gradite postrojenje.”
Dok se u Zagrebu još uvijek proizvode strateški dokumenti deblji od ruskih romana, Beograd već pali tone otpada i iz njih proizvodi energiju, koliko god to nekima zvučalo brutalno, prljavo ili politički nekorektno.
I to je možda najveći šamar cijeloj balkanskoj zelenoj filozofiji jer na kraju često ne pobjeđuje onaj koji ima ljepšu viziju, nego onaj koji prvi uzme bager, kredit i živce dovoljno jake da izdrži urlanje i aktivista i politike i građana koji žele da problem nestane, ali da se apsolutno ništa ne gradi blizu njih.
Zagreb trenutno izgleda kao inteligentan student koji piše savršenu doktorsku disertaciju o otpadu dok mu kanta gori u dnevnom boravku.
Beograd izgleda kao luđak koji je pola kuće zalio benzinom, ali je barem ugasio požar u kuhinji.
I tragedija Balkana je što u ovoj usporedbi luđak trenutno vodi.
- Hlogistički kolektiv