Italija je odvojeno prikupljanje biootpada učinila obveznim dvije godine prije propisanog roka te uspostavila prvi europski sustav proširene odgovornosti proizvođača (EPR) za kompostabilnu ambalažu. Rezultat je pet milijuna tona recikliranog biootpada godišnje i djelotvoran odgovor na prigovor da bioplastici nije mjesto u spremniku za biootpad.
Države članice Europske unije morale su osigurati odvojeno prikupljanje biootpada ili njegovu reciklažu na izvoru, primjerice kućnim kompostiranjem, do 31. prosinca 2023. godine. Italija je obvezno odvojeno prikupljanje biootpada uvela 2022. godine i razvila dobro uspostavljen sustav prikupljanja otpada od hrane i vrtnog otpada od vrata do vrata, koji danas obuhvaća gotovo cijelu zemlju.
Još prije uvođenja te obveze uspostavljen je Biorepack, talijanski nacionalni konzorcij za gospodarenje, recikliranje i organsku obradu biorazgradive i kompostabilne plastične ambalaže. Osnovan 2018., a operativan od 2021. godine, ovaj sustav proširene odgovornosti proizvođača upravlja „završnom fazom životnog ciklusa certificirane kompostabilne bioplastične ambalaže koja je u skladu s europskom normom EN 13432 i prikuplja se u sklopu komunalnog sustava prikupljanja biootpada“, objašnjava Carmine Pagnozzi, glavni direktor Biorepacka.
Biorepack u sustav uključuje sve dionike: proizvođače biopolimera i ambalaže, korisnike i distributere kompostabilne plastične ambalaže te subjekte koji je recikliraju.
„Proizvođači biopolimera i kompostabilne plastične ambalaže zakonski su obvezni pristupiti našem konzorciju. Naknada se primjenjuje isključivo na kompostabilnu plastičnu ambalažu certificiranu u skladu s normom EN 13432“, kaže Pagnozzi te dodaje kako konzorcij omogućuje „zatvaranje kružnog toka“ u sektoru bioplastike.
„Zahvaljujući razvoju kompostabilne bioplastike, koja je od samog početka zamišljena kao sredstvo za povećanje količine odvojeno prikupljenog biootpada, Italija je postala pravi europski predvodnik. Svake se godine u zemlji prikupi i obradi pet milijuna tona biootpada, što čini 41,2 % ukupno odvojeno prikupljenog otpada. Obradom u široko rasprostranjenoj mreži industrijskih postrojenja proizvodi se dva milijuna tona komposta, izbjegava emisija gotovo šest milijuna tona CO₂ te dobiva prirodno gnojivo za poljoprivredna tla. Vrijedi istaknuti da su poljoprivredna tla diljem Europe ozbiljno degradirana, a u Italiji je 68 % poljoprivrednih tala izgubilo više od 60 % izvornog sadržaja biougljika“, dodaje Pagnozzi.
Biorepack u potpunosti financiraju proizvođači u skladu s načelom proširene odgovornosti proizvođača
„Tvrtke članice obvezne su plaćati 'naknadu za zaštitu okoliša' za svaku tonu proizvedene ili prerađene ambalaže, koja od 1. srpnja iznosi 246 eura po toni“, objašnjava Pagnozzi.
Pri određivanju visine naknade uzima se u obzir nekoliko čimbenika: troškovi prikupljanja, razvrstavanja i biološkog recikliranja, prihodi ostvareni oporabom materijala, europski i nacionalni regulatorni ciljevi te kriteriji ekološkog dizajna i mogućnosti recikliranja.
Tim se sredstvima pokrivaju troškovi prikupljanja, prijevoza i recikliranja koje snose jedinice lokalne samouprave ili tvrtke kojima su povjerile gospodarenje otpadom.
„Sustav je osmišljen tako da potiče ne samo povećanje količine prikupljenog otpada nego i poboljšanje njegove kvalitete“, kaže Pagnozzi. „Što je biootpad manje onečišćen nekompostabilnim materijalima, to je veći financijski doprinos koji Biorepack isplaćuje jedinicama lokalne samouprave. Konzorcij pritom provodi strogu kontrolu kvalitete prikupljenog i recikliranog biootpada.“
Suradnja građana jedan je od ključnih čimbenika uspjeha sustava
U Biorepacku ističu važnost podizanja svijesti i jednostavnog pristupa informacijama o pravilnom odlaganju bioplastike, bez obzira na to je li kompostabilna ili nije. Osim komunikacijskih kampanja, konzorcij Biorepack razvio je posebnu oznaku „Organico Biorepack“ za kompostabilnu plastičnu ambalažu koju proizvode njegovi članovi. Ona potrošačima pomaže prepoznati takvu ambalažu i pravilno je odložiti u spremnik za biootpad.
Joachim Quoden, izvršni direktor Saveza za proširenu odgovornost proizvođača EXPRA (Extended Producer Responsibility Alliance), talijanski Biorepack smatra „jedinstvenim i pionirskim primjerom u Europi koji pokazuje i potencijal i složenost uključivanja kompostabilne ambalaže u sustave proširene odgovornosti proizvođača“.
Važno je držati se pravila
Pagnozzi je vrlo jasan kada je riječ o zabrinutosti zbog razgradnje certificirane kompostabilne ambalaže.
„Na temelju našeg iskustva i posebnog istraživanja koje je provelo Sveučilište Tor Vergata u Rimu, certificirana kompostabilna plastična ambalaža ne stvara probleme u postrojenjima za obradu biootpada koja mogu proizvesti kompost, u skladu s Uredbom (EU) 2019/1009“, kaže Pagnozzi.
To vrijedi pod uvjetom da se poštuju smjernice iz referentnih dokumenata Europske komisije o najboljim raspoloživim tehnikama (BREF), odnosno da obrada u isključivo aerobnim postrojenjima mora trajati najmanje devet do deset tjedana, dok u integriranim postrojenjima s anaerobno-aerobnom digestijom sama faza kompostiranja mora trajati 30 do 45 dana.
„Jasno je da se problemi doista mogu pojaviti ako se vrijeme obrade pretjerano skrati zato što je glavni cilj proizvodnja energije iz biootpada, a ne proizvodnja komposta“, kaže Pagnozzi. „Međutim, to utječe na sve krute sastavnice biootpada, uključujući vrtni otpad, životinjske kosti, ljuske jaja i ljušture mekušaca. Očito je da u takvim slučajevima problem nije u kompostabilnoj ambalaži, već je posljedica određenog postupka obrade osmišljenog tako da maksimalno poveća proizvodnju energije umjesto recikliranja biootpada.“
Isto vrijedi i za kvalitetu komposta. „Istraživanje Sveučilišta u Bologni pokazalo je da bioplastika ne mijenja kemijska i fizikalna svojstva komposta niti utječe na plodnost tla“, tvrdi Pagnozzi.
Jasno definirane primjene i regulatorni okvir
Proizvođači bioplastike često se suočavaju sa skepsom prema svojim proizvodima.
„Razumijem zabrinutost tvrtki koje se bave gospodarenjem otpadom i recikliranjem. Ti su sektori već pod pritiskom, a svaka promjena materijala, sustava razvrstavanja ili načina obrade može prouzročiti dodatne troškove i operativne poteškoće“, kaže Lorenza Romanese, glavna tajnica udruženja European Bioplastics (EUBP). „Kompostabilna ambalaža nije jednostavno nastavak dosadašnje prakse: zahtijeva odgovarajući lanac prikupljanja, razvrstavanja i obrade, a u nekim slučajevima i prilagodbu infrastrukture ili strategije.“
Romanese se također zauzima za to da se plastika ne zamjenjuje bioplastikom bez razmatranja konkretne primjene, već da se pažljivo razmotri za koje je namjene ona doista prikladna.
„Imamo odgovornost, ali i priliku, biti selektivni“, kaže Romanese. „Kompostabilna ambalaža ima smisla ondje gdje pridonosi funkcioniranju sustava: gdje podupire prikupljanje organskog otpada, gdje onečišćenje hranom mehaničko recikliranje čini nepraktičnim ili neučinkovitim ili gdje se ambalaža prirodno odlaže zajedno s biootpadom.“
„Ako je neki proizvod čist, može se reciklirati ili ponovno upotrijebiti ili postoji velika vjerojatnost da će završiti u pogrešnom toku otpada, tada trebamo biti iskreni: kompostiranje vjerojatno nije odgovarajuće rješenje. Cilj ne bi trebao biti učiniti sve kompostabilnim nego kompostabilnost primjenjivati ondje gdje donosi stvarnu korist za okoliš i funkcioniranje sustava.“
Talijanski sustav odlučio se upravo za takav pristup. Prema važećem regulatornom okviru, kompostabilna ambalaža dopuštena je samo za određene primjene u dodiru s hranom koje se često pojavljuju u toku biootpada, poput vrećica, tanjura, pribora za jelo i čaša. Time se smanjuje mogućnost nepravilnog postupanja s otpadom i međusobnog onečišćenja plastične i kompostabilne ambalaže.
Upravo je ta jasnoća jedan od razloga uspješnosti sustava: jasno definirane primjene kompostabilnih materijala, certificiranih prema priznatim normama, pravilno označenih – u budućnosti i usklađenim oznakama na razini EU-a – te prihvaćenih u sustavu prikupljanja biootpada.
„Zabrinutost zbog onečišćenja mora se shvatiti ozbiljno, ali rješenje nije svugdje onemogućiti uporabu kompostabilne ambalaže“, kaže Romanese. „Treba preslikati sustave koji funkcioniraju, smanjiti nejasnoće, poduprijeti infrastrukturu i potrošačima diljem Europe pružiti nekoliko jasnih i univerzalnih uputa. Na jedinstvenom tržištu na kojem se stotine milijuna potrošača kreću između 27 država članica EU-a, neusklađene oznake i pravila dio su problema.“
EUBP podupire uvođenje usklađenih oznaka za razvrstavanje otpada na razini EU-a u okviru Uredbe o ambalaži i ambalažnom otpadu (PPWR), s odgovarajućim oznakama na ambalaži i spremnicima za otpad, jednostavnim piktogramima te jasnim i sažetim tekstom.„Kod kompostabilne ambalaže također je ključno razlikovati industrijsku kompostabilnost od kućne jer one podrazumijevaju vrlo različite uvjete obrade i načine odlaganja“, dodaje Romanese. Njezina je vizija usklađen europski okvir: „ciljano usmjeren, usklađen i utemeljen na stvarnoj vrijednosti za sustav.“
Dopušteno je citiranje kraćih dijelova članka uz obvezno navođenje autora, izvora i poveznice na izvorni članak. Svako preuzimanje cjelovitog članka ili njegovih većih dijelova bez izričitog odobrenja autora predstavlja povredu autorskih prava.