Ove godine rekordna veličina mrtve zone u Meksičkom zaljevu
Kako ljudska prehrana pridonosi onečišćenju nutrijentima i stvaranju mrtvih zona u jezerima i zaljevima
Svake godine početkom ljeta američki znanstvenici i istraživači objavljuju prognoze nastanka „mrtvih zona“ i štetnog cvjetanja algi u Meksičkom zaljevu, zatim u zaljevu Chesapeake – najvećem estuariju na istočnoj obali SAD-a, površinom nešto većem od Jadranskog mora, te jezeru Erie.
Ove godine rezultati prognoza ne izgledaju nimalo dobro. Mrtva zona koja se u Meksičkom zaljevu pojavljuje svake godine vjerojatno će doseći, ako ne i premašiti, rekordnu veličinu od približno 18.777 kvadratnih kilometara (7.250 kvadratnih milja). Za drugu mrtvu zonu u zaljevu Chesapeake predviđa se dostizanje veličine unutar 20 % najvećih zabilježenih tijekom posljednjih 20 godina, što iznosi oko 8,75 kubnih kilometara (2,1 kubna milja), što je ekvivalentno veličini 3,5 milijuna olimpijskih bazena! Na jezeru Erie također se predviđa postizanje rekordnih iznosa od skoro 50.000 tona potencijalno otrovnih algi.
Ključni čimbenik koji utječe na ove prognoze su zimske i proljetne padaline u količinama znatno iznad normalnih vrijednosti diljem središnjeg dijela Sjedinjenih Američkih Država. Zima 2018./2019. godine najvlažnija je zabilježena zima u tom području, a svibanj je bio drugi najvlažniji zabilježeni mjesec.
Predviđanje rezultata nije raketna znanost. Više kiše znači više plavljenja i više otjecanja vode s farma. Ove vode sadrže veliku količinu nutrijenata koji dospijevaju većinom iz gnojiva i koji su pravo gorivo za cvjetanje algi. Konačni rezultati uključuju pomor ribe, zatvaranje plaža, moguću opasnost za pitku vodu i gubitak vrijednosti obalnog zemljišta.
Uništavanje vode
Cvjetanje algi pojavljuje se kada voda postaje prezasićena dušikom i fosforom iz farmi, postrojenja za obradu voda i drugih izvora. Topla voda i nutrijenti potpomažu brzi rast algi, a pojedini sojevi mogu biti otrovni ili čak smrtonosni za vodeni život i ljude.
S vremenom se alge talože na dnu i razgrađuju se. U ovom se procesu troši otopljeni kisik u vodi te tako nastaju „mrtve zone“ gdje je razina kisika dovoljno niska da ubije ribe.
Znanstvenici i javni dužnosnici za ovaj problem znaju već desetljećima, ali ostvaruju vrlo spor napredak prema njegovom rješavanju. Količine nutrijenata, mrtvih zona i štetnih cvjetanja algi u ovim sustavima koje dominantno uzrokuje poljoprivreda desetljećima su se povećavale ili postojano održavale.
Glavno trenutno dostupno sredstvo za borbu protiv gubitka nutrijenata s poljoprivrednih zemljišta je zakon poznat kao Farm Bill, koji se obnavlja svakih pet godina i pruža novčanu potporu za dobrovoljnu zaštitu. U razdoblju od 1995. do 2015. godine, Ministarstvo poljoprivrede SAD-a odobrilo je gotovo 32 milijarde dolara poticajnih sredstava za tu namjenu. Kvaliteta voda u SAD-u bi bez tih mjera bila znatno gora, ali one jednostavno nisu dovoljne za smanjenje količine nutrijenata.
Sve toplije i vlažnije
Znanstvenici predviđaju da će se zagrijavanjem klime ovaj problem vjerojatno pogoršati. Većina klimatskih modela predviđa povećanje oborina, posebice jakih proljetnih kiša, i to u većem dijelu Srednjeg Zapada, Velikih jezera i središnjeg Atlantika. Kako se zrak zagrijava, može zadržavati sve veće količine vodene pare koja doprinosi većoj količini padalina tijekom događaja ekstremnih vremenskih uvjeta. Zauzvrat će veća količina kiše utjecati na otjecanje nutrijenata i nastanak mrtvih zona.
Promjena prehrane kao strategija
Programi zaštite koji se odnose na poljoprivredu od velikog su značaja, a očekuje se kako bi pojedine nove prakse mogle poboljšati upravljanje nutrijentima. Primjerice, poljoprivrednici mogu proširiti odnosno napraviti dvostupnjevite rovove koji bi omogućili otjecanje vode preko vegetacije na kojoj bi se skupljali nutrijenti tijekom razdoblja obilnih kiša.
No, čak bi se i ove mjere trebale izvesti u neizmjernim veličinama kako bi bile učinkovite. Izazov je još teži s obzirom na činjenicu da je, primjerice, ukupna količina fosfora u jezeru Erie velika, ali da nju čini samo 10 % količine fosfora koji se godišnje primijeni u gnojivima. Nadalje, kao i u slučaju slivova zaljeva Chesapekea i Mississipija, tlo oko jezera Erie već je zasićeno dušikom i fosforom.
Dio rješenja možda leži u smanjenju industrijske proizvodnje kukuruza, koja je glavni izvor onečišćenja nutrijentima. Velik korak bio bi ukidanje zakona koji od naftnih tvrtki zahtijeva miješanje etanola na bazi kukuruza u benzinu, što iznosi 40 % proizvodnje kukuruza u SAD-u. To ipak neće biti baš tako lako izvedivo, pa se smatra kako bi druge strategije mogle biti učinkovitije, poput poticanja nabavke isključivo kukuruza uzgojenog na održiv način.
Smanjenje potrošnje mesa, na koje otpada drugih 36 % proizvodnje kukuruza u SAD-u za stočnu hranu, također bi moglo imati značajan utjecaj. Istraživanja su pokazala da smanjenje ovog zahtjeva za usjeve također smanjuje onečišćenje nutrijentima. Ova ideja dobila je zamah s porastom industrije alternativnog mesa. Uspjeh tvrtki poput Beyond Meat i Impossible Foods povlači za sobom i velike tvrtke poput tvrtki Tyson i Perdue. Neke se tvrtke čak bore s mogućnošću pokrivanja potražnje za alternativnim mesom, posebice u Kini. Nedavna tržišna analiza pretpostavlja da će na svjetskoj razini „meso“ na bazi bilja do 2040. godine nadmašiti životinjske izvore.
Smanjenje utjecaja poljoprivrede
Znanstvenici već desetljećima znaju da višak dušika i fosfora uništava jezero Erie, zaljev Chesapeake i Meksički zaljev. Unos nutrijenata iz postrojenja za obradu otpadne vode i drugih izoliranih, lako prepoznatljivih izvora smanjio se budući da je reguliran Zakonom o čistoj vodi (Clean Water Act). No, nutrijenti koji narušavaju stanje tih voda sada najčešće dolaze iz razbacanih izvora, posebice iz industrijske poljoprivrede kukuruza. Ovi procesi nisu pod utjecajem Zakona o čistoj vodi te se dobrovoljni programi zaštite čine kao opcija koja je najbolje pratila rast poljoprivrede.
Nedavna istraživanja koja su povezana sa smanjenjem potrošnje mesa zbog pozitivnog utjecaja na okoliš i zdravlje trebala bi poslužiti kao poticaj za promjenu, a istraživački instituti i znanstvenici već danas pružaju nove načine za globalni razvoj održive poljoprivrede, osmišljene kako bi nahranila svijet te zaštitila i obnovila prirodne ekosustave.
Žarko Šaravanja / Ekovjesnik