Oceanima ponestaje kisika zbog sve većeg broja „mrtvih zona“
Naša mora i oceani gube dah
Nema sumnje da mora i oceani pate zbog onečišćenja velikim količinama plastičnog otpada te da njihova razina raste uslijed globalnog povišenja temperature. Manje poznat problem, ali nikako manje razornog učinka, su područja s vrlo malom koncentracijom kisika u oceanima, nedovoljnom za opstanak morskih bića. Smatra se da je ova pojava, skrivena ispod površine mora i oceana, posljedica klimatskih promjena, a bolje ćemo je razumjeti ako samo malo zaronimo...
Kasnih osamdesetih godina 20. stoljeća, morska ekologinja Denise Breitburg iz Smithsonian istraživačkog centra za okoliš (Smithsonian Environmental Research Center-SERC), ronila je kod grebena kamenica u zaljevu Chesapeake gdje se suočila s potpunom katastrofom. Dno zaljeva bilo je prekriveno mrtvim ribama i rakovima.
Nekoliko sati ranije, dogodilo se nešto zastrašujuće: određena količina morske vode s jako niskom razinom kisika isplivala je iz dubine zaljeva na površinu stvarajući, takozvanu „mrtvu zonu“ u plićim dijelovima gdje je Denise ronila. Morske životinje koje su uspjele izbjeći tu vodenu struju siromašnu kisikom ostale su zbijene na malom području blizu obale, a rakovi su se čak popeli na obližnje plutače bježeći prema površini kako bi izbjegli „gušenje vodom“.
Breitburg je zajedno sa svojim kolegama provela istraživanje o uzroku nastanka i učinku „mrtvih zona“, koje je objavljeno u časopisu Science, a dobiveni rezultati vrlo su zabrinjavajući.
Niska razina kisika prouzročila je smrt koralja i rakova u podmorju Bocas del Toro u Panami. (Fotografija: Arcadio Castillo/Smithsonian)
Učinak „mrtvih zona“
„Mrtve zone“ su područja u oceanima koja sadrže jako malo ili ništa kisika, a kako im i samo ime navodi, sva bića koja se u njima nađu nemaju mogućnost preživljavanja. Provedeno istraživanje pokazuje kako bi takve zone mogle postati sve češća pojava u svim svjetskim oceanima te da su rezultat onečišćenja i klimatskih promjena.
Prema studiji, otvoreni ocean izgubio je oko 77 milijardi tona kisika u zadnjih 50 godina, što je gotovo dva posto njegove ukupne koncentracije. „Kisik je od osnovnog značaja za život u oceanima“, navodi Breitburg i dodaje „Pad razine kisika u oceanu svrstan je među ozbiljne utjecaje ljudskih aktivnosti na okoliš.“
Povezanost s klimatskim promjenama
Vode s niskom koncentracijom kisika u blizini obale često je posljedica povećane količine hranjivih tvari, koje algama omogućuju eksplozivan rast, zatim brzo iscrpljivanje svog kisika iz okolne vode za vrijeme njihovog propadanja te smrt. Ova pojava naziva se cvjetanje voda (mora) i uz „mrtve zone“ bez kisika koje alge pritom stvaraju i u slatkoj i u slanoj vodi, posljednjih je godina sve češća. Štoviše, čini se da uloženi volonterski napori za suzbijanje te pojave nisu urodili plodom.
Međutim, uzrok nastajanja brzorastućih područja osiromašenih kisikom u otvorenom oceanu nije mahniti rast algi, smatraju istraživači, već porast temperature.
Naime, topljivost kisika u vodi smanjuje se povišenjem temperature, pa tako topla vode ne sadrži jednaku količinu otopljenog kisika kao hladna, a globalna temperatura morske površine rasla je u prosjeku za 0,13 stupnjeva Celzijevih po desetljeću od 1901. godine. Budući da je topla voda lakša od hladne, kisikom siromašni dijelovi nastoje zamijeniti one hladnije i bogatije kisikom, što otežava otapanje i miješanje plinova iz atmosfere.
„Mrtve zone“ se šire diljem svijeta. Crvene točkice označavaju mjesta na obalama gdje je količina kisika pala na 2 mg po litri ili manje, a plava područja zone s niskim razinama kisika na otvorenom moru. (Mapa: GO2NE working group. Podaci iz Svjetskog atlasa oceana iz 2013. prema R. J. Diaz)
Utjecaj na ljudsku populaciju
Studija Denise Breitburg pokazuje kako je, osim „mrtvih zona“ koje u potpunosti ubijaju morske životinje, u oceanima sve više područja sa smanjenom razinom kisika. Ta područja mogu imati suptilniji učinak na morski svijet poput usporenog rasta, sprječavanja reprodukcije i povećanja osjetljivost organizama na bolesti.
Ovi učinci mogu se negativno odraziti i na ljudske zajednice koje žive od mora i morskih organizama. Neke ribarske zajednice ne mogu samo tako promijeniti svoju lokaciju ukoliko se lokalne populacije morskih organizama smanje ili izumru. Smanjenje količine kisika u morima također može ubiti koraljne grebene što loše utječe na turizam područja koja o njemu ovise.
Dok oceani s niskom razinom kisika nisu na popisu globalnih problema, bitno je razmotriti sljedeće: ekstremno niske koncentracije kisika uzrokuju stvaranje dušikovog oksida, snažnog stakleničkog plina. Više dušikovog oksida moglo bi globalno zatopljenje učiniti još intenzivnijim, a mora još toplijima. Međutim, Denise Breitburg navodi da među istraživačima postoji neslaganje vezano za to hoće li tako raspoređeni slojevi vodenog stupca sprječavati dušikov oksid u dostizanju morske površine.
Možemo li spriječiti nastajanje „mrtvih zona“ u oceanima?
Autori naglašavaju tri strategije: rješavanje temeljnih uzroka onečišćenja i klimatskih promjena, zaštita ranjivog morskog svijeta putem zaštićenih područja ili zona zabranjenog izlova te povećanje praćenja područja s niskom raznim kisika u oceanima, posebice u zemljama u razvoju.
Prema Denise Breitburg, možemo napraviti razliku kako na razini pojedinca tako i putem međunarodne politike.
„Svatko od nas može ograničiti svoj ugljični otisak i smanjiti svoj doprinos onečišćenja voda hranjivim tvarima“, dodaje Breitburg.
B.K.