Gradski vodotoci ugroženi pojavom „mrtvih zona“
Pojava „mrtvih zona“ u različitim vodenim ekosustavima
Američki znanstvenici dokazali su da se stvaranje tzv. „mrtvih zona“, odnosno područja s jako malo ili ništa kisika, ne događa samo u morima i oceanima, već i u vodotocima urbanih gradskih područja, utječući tako negativno na sve slatkovodne organizme koji nastoje preživjeti u takvim vodenim sredinama.
Općenito o „mrtvim zonama“
„Mrtve zone“ su područja u oceanima koja sadrže jako malo ili ništa kisika, a kako im i samo ime navodi, sva bića koja se u njima nađu nemaju mogućnost preživljavanja. Prema studiji objavljenoj 5. siječnja ove godine u časopisu Science, otvoreni ocean izgubio je oko 77 milijardi tona kisika u zadnjih 50 godina, što je gotovo dva posto njegove ukupne koncentracije.
Najčešće je pojava „mrtvih zona“ u blizini obala povezana je s povećanom koncentracijom hranjivih tvari, koje algama omogućuju eksplozivan rast, a zatim brzo iscrpljivanje kisika tijekom njihova raspadanja.
Međutim, u posljednje se vrijeme nastajanje brzorastućih područja osiromašenih kisikom sve više povezuje s klimatskim promjenama, odnosno porastom temperature morske površine. Naime, topljivost kisika u vodi smanjuje se s povišenjem temperature, pa tako topla voda ne sadrži jednaku količinu otopljenog kisika kao hladna, a globalna temperatura morske površine rasla je u prosjeku za 0,13 stupnjeva Celzijevih po desetljeću od 1901. godine. Budući da je topla voda lakša od hladne, kisikom siromašni dijelovi nastoje zamijeniti one hladnije i bogatije kisikom , što otežava otapanje i miješanje plinova iz atmosfere.
Mrtva zona u Meksičkom zaljevu duž obale Louisiane je osiromašena kisikom kao rezultat onečišćenja dušikom i fosfatom u rijeci Mississippi (Fotografija: NASA)
Dah ne gube samo mora i oceani, već i gradski potoci
No, širenje ovog „zagušujućeg“ fenomena nije samo vezano za mora i oceane, već se pojavljuje i u slatkim vodama američkih gradskih tokova, otkrili su rezultati studije objavljene 3. prosinca u časopisu Limnology and Oceanography.
U svojoj novoj studiji, Joanna Blaszczak s američkog Sveučilišta Duke i njezin tim, pratili su u razdoblju od 18 mjeseci koncentraciju otopljenog kisika u šest različitih gradskih vodenih tokova u Sjevernoj Karolini, kao i razinu svjetlosti, kemiju vode te protok navedenih tokova.
Dobiveni podaci korišteni su za modeliranje rasta alga i bakterija koje troše kisik, te za ispitivanje učestalosti kojom koncentracija otopljenog kisika pada ispod 2 miligrama po litri, pri kojoj su ribe i ostali vodni organizmi ugroženi.
Znanstvenici su otkrili da utjecaj ljudske aktivnosti na prirodni okoliš oko rijeka i ostalih vodenih tokova utječe na njihov režim strujanja do te mjere da voda u njima prestaje teći te vodotoci tako postaju poput serije bazena ispunjeni visokim koncentracijama hranjivih i organskih tvari. Povišena koncentracija hranjivih tvari potiče veću potrošnju otopljenog kisika od strane bakterija u vodi, a otkriveno je i da su neki potoci osjetljiviji od drugih, ovisno o geološkoj podlozi.
Prerano je za reći hoće li se rezultati, koji su dobiveni istraživanjem samo šest gradskih potoka u Sjevernoj Karolini, moći replicirati u velikim rijekama koje se protežu diljem SAD-a, no, znanstvenici navode kako je to više nego vjerojatno.
Kako ističe studija, karakteristike ovdje analiziranih tokova nisu jedinstvene, a prethodna istraživanja već otkrivaju različite razine kisika u vodenim tokovima područja kao što su Illinois i Kansas.
„Izgradnja brana te druge ljudske aktivnosti koje zaustavljaju protok vode čine ove slatkovodne ekosustave iznimno osjetljivima na uvjete niske koncentracije kisika, što za posljedicu ima negativan utjecaj na biološku raznolikost, posebno u rijekama koje su već opterećene visokim onečišćenjem hranjivim tvarima“, dodali su znanstvenici za kraj.
Klara Perović | Ekovjesnik