Bez otpornosti kritičnih sirovina neće biti zelene ni digitalne industrijske revolucije
„Postizanje UN-ovih ciljeva održivog razvoja i borba protiv klimatskih promjena su glavni stupovi djelovanja EU-a, stoga se trebamo pobrinuti da ih svi dijelovi stanovništva i industrije percipiraju i doživljavaju kao priliku, a ne kao teret.“
Prenosimo tekst o otpornosti kritičnih sirovina i njihovoj važnosti za uspjeh zelene tranzicije koji potpisuje Pietro Francesco de Lotto, predsjednik Savjetodavnog povjerenstva za industrijske promjene pri Europskom gospodarskom i socijalnom odboru (EGSO).
Bez obzira na to govorimo li o četvrtoj, petoj ili čak šestoj industrijskoj revoluciji, ta tema često izaziva javnu raspravu. Unatoč različitim stajalištima o tom pitanju, nesporno je da naša industrija prolazi kroz korjenitu revoluciju u čijoj je srži dvostruki izazov: učiniti je zelenijom i kružnijom i podvrgnuti je digitalnoj transformaciji. Tu revoluciju pokreće nekoliko čimbenika: naše obveze iz Pariškog sporazuma, globalno nadmetanje, potreba za prilagodbom tržišta rada, osjetljivost potrošača, ali i javno mnijenje.
Postizanje UN-ovih ciljeva održivog razvoja i borba protiv klimatskih promjena nedvojbeno su glavni stupovi djelovanja EU-a, ali moramo se pobrinuti za to da ih svi dijelovi stanovništva i industrije percipiraju i doživljavaju kao priliku, a ne kao teret. Europski zeleni plan, akcijski plan za kružno gospodarstvo, nedavno ažurirana nova industrijska strategija za Europu, paket „Spremni za 55“ predstavljen u srpnju, kao i sve povezane aktivnosti i zakonodavstvo ključna su sredstva za prenošenje javnih rasprava u svakodnevnu stvarnost, u cijeloj Europi, a u tim zajedničkim nastojanjima nitko ne smije biti zapostavljen.
U središtu su tog procesa sirovine, a osobito kritične sirovine. Za digitalizaciju i ozelenjavanje industrije i društva EU-a nužne su tehnologije, koje su pak ovisne o sirovinama. Energija vjetra, primjerice, stvara se u turbinama koje, među ostalim materijalima, sadržavaju i elemente rijetkih zemalja. EU se za opskrbu takvih elemenata gotovo u potpunosti oslanja na Kinu. Slično je i u slučaju mnogih tehnologija koje su presudne za zelenu i digitalnu tranziciju, od baterija do fotonaponskih ćelija, od robotike do gorivnih ćelija. U akcijskom planu EU-a za kritične sirovine i ažuriranoj industrijskoj strategiji utvrđeno je 30 materijala i 137 proizvoda koji su ključni za našu industriju i društvo i o kojima EU uvelike ovisi.
Ti podaci zabrinjavaju, ali i pružaju potrebni uvid u stvarno stanje. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci pažnja javnosti dodatno je usmjerena na tu ovisnost jer je pandemija COVID-a 19 pokazala da europska industrija i društvo u cjelini moraju postati otporniji i strateški autonomni, pogotovo kada je riječ, primjerice, o cjepivima, lijekovima i medicinskim uređajima. Stoga je krajnje vrijeme da nešto poduzmemo u vezi s tim ključnim čimbenicima i da iskoristimo sve instrumente za uklanjanje naših ovisnosti uz pomoć strateške vizije.
Akcijski plan Komisije za kritične sirovine, o kojem je Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) nedavno objavio mišljenje CCMI 177, dobar je instrument kojim se mjere za uklanjanje postojećih nedostataka kombiniraju s mjerama za ublažavanje mogućih budućih problema. EGSO smatra da su mjere koje je predvidjela Europska komisija ključne za održavanje i jačanje industrijske baze EU-a. To je izrazito važna polazišna točka: predugo smo to pitanje prepuštali slobodnom tržištu i industriji u nadi da će oni regulirati sami sebe. Međutim, sada moramo priznati da, koliko god bi poduzeća trebala biti slobodna stvarati svoje lance opskrbe, moramo osigurati neke dijelove tih lanaca koje smatramo strateški važnima za Europsku uniju.
Točnije, EU-u su potrebni instrumenti potpore za održivu primarnu nabavu u Europi. Potrebni su financijski instrumenti za održive projekte, kao i pojednostavnjeni postupci odobravanja, ali i veće sudjelovanje građana i lokalnih zajednica te njihovo prihvaćanje. To je u velikoj mjeri povezano s potrebom za održavanjem ekstraktivnih i prerađivačkih kapaciteta u EU-u. Moramo podupirati radnike i regije boljim osposobljavanjem i dubljim povezivanjem s višim i strukovnim obrazovanjem, uključujući ulaganje u osposobljavanje i prekvalifikaciju radnika te u podučavanje specijalističkih disciplina kao što su geologija, metalurgija i rudarstvo, čak i na preddiplomskoj razini.
Kao drugo, ujedno moramo ulagati u aktivnosti kojima se može potaknuti zamjena, što će biti moguće samo uz znatna, stalna ulaganja u programe istraživanja i razvoja usmjerene na otkrivanje novih materijala i postupaka kojima se osigurava opravdana zamjena.
Zajedno s primarnom nabavom i zamjenom, treći ključni element jest kružna ponovna uporaba i sekundarno dobivanje sirovina iz otpada. Kako bismo to ostvarili, moramo ulagati u istraživanje i razvoj, ali i pažljivo procjenjivati otpad koji šaljemo izvan Europe, a istovremeno što prije popisati mogućnosti potencijalne opskrbe sekundarnim kritičnim sirovinama iz zaliha i otpada u EU-u.
Kad je riječ o vanjskoj dimenziji, EU treba diversificirati svoje trgovinske odnose i istodobno podupirati zemlje u razvoju. Ta dva cilja idu ruku pod ruku jer bi naši napori trebali biti usmjereni na stvaranje strateških partnerstava s državama istomišljenicama u multilateralnom okviru, što može pomoći u izbjegavanju poremećaja u opskrbi industrije EU-a i doprinijeti dobrobiti i razvoju trećih zemalja u razvoju. U tom pogledu treba istaknuti tri vrlo specifična elementa: uzajamnu prednost uključivanja zemalja zapadnog Balkana u opskrbni lanac EU-a, hitnu potrebu za većom ulogom eura u trgovini ključnim sirovinama te potrebu da se pri sastavljanju europskog popisa kritičnih sirovina u većoj mjeri uzme u obzir etička dimenzija.
Sve u svemu, želimo da industrija EU-a napreduje u prelasku na zeleno i digitalno gospodarstvo, ali ne i da naša industrija i društvo prijeđu s jedne vrste ovisnosti (na primjer o određenim fosilnim gorivima) na drugu potpunu ovisnost o određenim kritičnim sirovinama. Kako bi se to izbjeglo i osiguralo da se zelenom i digitalnom tranzicijom povećaju otpornost, konkurentnost i socijalna pravda, moramo ulagati u istraživanje i razvoj, održivo domaće rudarstvo, oporabu vrijednih materijala iz otpada, osposobljavanje i prekvalifikaciju radne snage i stvaranje jednakih multilateralnih uvjeta. To je od presudne važnosti za to da zelena i digitalna revolucija budu uspješne i korisne za industriju i društvo EU-a u cjelini te za to da se ne zapostave radnici, regije ili zemlje svijeta.
Pietro Francesco de Lotto, predsjednik Savjetodavnog povjerenstva za industrijske promjene u Europskom gospodarskom i socijalnom odboru