Dr.sc. Aleksandra Anić Vučinić: Hrvatska dobro prerađuje otpad
Stručna analiza stanja u prikupljanju i recikliranju otpada govori kako nam predstoji još puno posla
Za recikliranje plastičnog otpada, papira, guma i stakla imamo dovoljne kapacitete. Najveći su problemi s obradom miješanog komunalnog i biorazgradivog otpada, jer nema dovoljno kompostana, a EU nam je postavila cilj da do 2020. godine recikliramo čak 50 posto otpada!
U Hrvatskoj se, sporije nego što bi trebalo, grade ili se priprema gradnja centara za gospodarenje otpadom kako bi se riješilo pitanje ilegalnih smetlišta, ali i postigao cilj prerade sekundarnih sirovina iz otpada. EU nam je postavila cilj da do 2020. godine recikliramo već 50 posto otpada, što zasigurno nećemo ostvariti. O tome što se događa s preradom otpada i kakvo je trenutno stanje u Hrvatskoj razgovarali smo s dr.sc. Aleksandrom Anić Vučinić, predsjednicom Hrvatske udruge gospodarenja otpadom (HUGO) te prodekanicom Geotehničkog fakulteta na kojem se posebna pažnja posvećuje inženjerstvu okoliša.
Odlična tvornica za recikliranje ambalažnog otpada u Osijeku
• Kakvo je danas stanje u Hrvatskoj s obradom prikupljenog otpada? U javnosti postoji dojam da se vrlo malo toga reciklira?
- U nekim segmentima smo jako loši, dok smo u nekima jako dobri. U Hrvatskoj imamo nekoliko velikih reciklažera koji sa svojom djelatnošću doprinose ispunjenju ciljeva Hrvatske. U obradi komunalnog otpada smo na samim počecima, dok za posebne kategorije stojimo dosta dobro. Za ambalažni otpad imamo tvornicu u Osijeku koja je među boljim tvornicama u Europi za recikliranje PET ambalaže i PE folija, dakle prozirnih plastičnih boca i folija. Provode najviši stupanj recikliranja gdje iz otpada dobivaju gotove proizvode, npr. plastične boce, vrećice i nove folije i to za prehrambenu industriju. Ono što je važno znati da ambalaža za prehrambenu industriju mora zadovoljiti najviše europske standarde što oni zadovoljavaju u potpunosti. Zapošljavaju oko 600 radnika.
• Zašto se traži odvojeno prikupljanje čepova od PET boca?.
- Radi se naprosto o tome da se čepovi trebaju skinuti kako bi se boce mogle isprešati, da se ne transportira zrak. Jedna PET boca teži prosječno 45 grama, dakle za jednu tonu treba 23-26 tisuća boca, pa ako se boce ne uspiju prešati, jer su začepljene onda to znači da se prevozi drastično manja količina boca u kojima je zrak što povećava troškove transporta. Zato čepove treba odvojeno predavati od boca, ali oni isto tako idu u obradu i uspješno se recikliraju. Iz starog čepa nakon recikliranja proizvede se novi. Inače, sustav prikupljanja plastičnih boca i naplate 50 lipa uveden 2006. godine vrlo je učinkovit, prikupi se čak 95 posto boca. Postojeći kapaciteti su veliki tako da mogu zadovoljiti i potrebe okolnih država. Godišnje u Osijeku prerade preko 40 tisuća tona boca, a od toga proizvode plastične čaše, forme za nove boce, tanjuriće, posudice za serviranje hrane i uglavnom to plasiraju u izvoz.
Ostatni plastični otpad mora na odlagalište ili u energanu
• Manji reciklažeri su dakle propali?
- Nisu propali, ima ih. Međutim što je kapacitet veći to je recikliranje isplativije. Hrvatska nema toliko otpada da bi imala nekoliko velikih reciklažera. Postoje manji reciklažeri, koji recikliraju posebne vrste plastičnog otpada kao što su lampioni, stiropor, drvo, aluminijske limenke...
• A što je s ostalim plastičnim otpadom?
- Kada se u kućanstvima odvojeno prikuplja plastični otpad, to bi nakon prikupljanja trebalo sortirati, izvući plastike koje su profitabilne, a toga je vrlo malo u tako prikupljenom plastičnom otpadu. Dakle ono što ostane od toga, a u pravilu je oko 50 posto toga što se ne može pravilno reciklirati, trebalo bi u konačnici ići u energane ili na odlagalište. Postrojenja za ručno sortiranje takvog plastičnog otpada je malo i malih kapaciteta, ima nešto u Virovitici, pa u Prelogu, Čakovcu i još nekim gradovima. No to nije ni blizu onoga što bi trebalo biti. Dakle, za ovo nemamo resurse. Skupo je zbrinjavanje te ostane plastike koja se ne može reciklirati.
Hrvatska još nema tehnologiju za sortiranje ostatne plastike
• Zašto najveći dio te prerađene plastike ide u izvoz?
- Za sortiranje ostatne plastike potrebna je zahtjevna tehnologija kako bi se dobile čiste frakcije koje se onda mogu dalje regranulirati i služiti za proizvodnju nove plastike. U Hrvatskoj takvih sofisticiranih pogona trenutno nema. S obzirom na to da se količine ove plastike povećavaju, očekujem da će netko prepoznati tržišni potencijal i izgraditi takav pogon. Dodatna otegotna okolnost u ovom području je što cijena otkupa direktno ovisi o cijeni nafte na globalnom tržištu kao i o stanju gospodarstva (proizvodnje) također na globalnom tržištu. Pa tako ako je niska cijena nafte, više se isplati proizvoditi plastične dijelove direktno iz naftnih derivata, tada je reciklirana plastika preskupa. Trenutno veći dio te plastike ide u izvoz na spaljivanje i suspaljivanje.
• Kakva je situacija s recikliranjem papira?
- Za preradu otpadnog papira i kartona također imamo kapaciteta. Međutim, treba znati da različite vrste otpadnog papira imaju različitu otkupnu cijenu, a to sve funkcionira na tržišnim principima, dosta toga se i izvozi. Pan papir je jedan od reciklažera. U ovom segmentu postoji još prostor za nove kapacitete.
Iz velikih kućanskih aparata izvlači se i do 90 posto sirovina
• Prikupe se i značajne količine otpadnog stakla, što je s preradom tog stakla?
- Vetropack Straža ima najveće kapacitete za preradu stakla. Ali s naglaskom na prehrambeno staklo, jer se građevinsko staklo, dakle ono od vrata, prozora i sl., ne može koristiti za prehrambene potrebe. Prehrambeno i neprehrambeno staklo se ne smiju miješati. Vetropack ima linije za sortiranje, odvajanje stakla po bojama, recikliranje stakla funkcionira. Problem nam je recikliranje stakla od glomaznog otpada, to ili ide u izvoz ili ide u inertni otpad.
• U otpadu je sve više elektronike, ima li rješenje za recikliranje tog otpada u Hrvatskoj?
- Postoji više kategorija otpadne elektronike. U prvoj su frižideri, dakle rashladni uređaji koji sadrže plin freon te veliki kućanski aparati tipa perilica. U Hrvatskoj, točnije u Zagrebu, imamo tvrtku koja posjeduje uređaj za recikliranje hladnjaka s dostatnim kapacitetima za potrebe Hrvatske, a i šire. Taj uređaj vrijedi oko 3 milijuna eura – u stroj se ubaci rashodovani hladnjak, iz toga se izvlači freon, pa željezo, plastika i ostalo.
U Hrvatskoj se recikliraju i svi veliki kućanski aparati, dakle perilice, štednjaci s vrlo visokom učinkovitosti i to preko 90 posto. Iz tog otpada dobiva se željezo, bakar, aluminij i sve to odlazi u talionice i proizvode se novi proizvodi. Od aluminijskih limenki proizvode se ingoti, dakle šipke od čistog aluminija koji se dalje koriste za proizvodnju novih aluminijskih proizvoda. Postoji još i tvrtka koja ima kapacitete dostatne za recikliranje svog ostalog električnog i elektroničkog otpada u Hrvatskoj, također s visokom učinkovitošću preko 95 posto. Oni recikliraju i otpadne tonere, u pogone im dolaze otpadni toneri čak iz Švicarske. Iz toga elektroničkog otpada proizvode najčišći bakar u Europi, a proizvode i ostale metale koje izvuku iz otpada. Dakle u segmentu električnog i elektroničnog otpada smo među boljima u Europi, ispunjavamo sve stroge zahtjeve za zaštitom okoliša.
• Što je s autogumama, tog otpada je također puno?
- I za ovu kategoriju također ispunjavamo postavljene ciljeve. Znači, u principu smo riješili problem i radimo vrlo dobro. Oko 70 posto otpadnih guma recikliramo i ta aktivnost zapošljava oko 350 ljudi. Dio guma se koristi u cementarama kao energent.
Problemi s miješanim komunalnim otpadom
- Prerađuje se izgleda dosta toga, a što je s biorazgradivim otpadom?
- U Hrvatskoj imamo dovoljno kapaciteta za posebne kategorija otpada, neke tvornice su čak prekapacitirane, odnosno dio otpada za preradu nabavljaju i iz susjednih država. Međutim, kapaciteti za obradu biorazgradivog otpada su problematični. Imamo svega 5-6 kompostana i to nedovoljnog kapaciteta.
A problem je i tome što se iz komposta proizvedenog iz komunalnog otpada ne može baš puno toga uraditi, u poljoprivredi je zabranjeno korištenje takvog komposta, jer se ne može kontrolirati što sve u takav miješani komunalni otpad uđe. Dovoljno je da se tu ubaci par baterija, pa da sve bude neupotrebljivo za druge namjene. Najčešće takav kompostirani otpad služi za pokrivanje slojeva odlagališta otpada. U ovom dijelu nam predstoji još puno posla, jer se uvela obveza sakupljanja biorazgradivog otpada u općinama i gradovima.
Edvard Šprljan