Vjetroelektrane na Atlantskom oceanu mogle bi energijom opskrbiti cijelo čovječanstvo
Energija vjetra
Vjetroelektrane na otvorenom moru Atlanskog oceana mogle bi generirati puno više energije od onih na kopnu, teoretski dovoljne za opskrbu cjelokupnog čovječanstva.
Prema istraživanju američkog Carnegie instituta za znanost, objavljenom u ponedjeljak u Zborniku radova Nacionalne akademije znanosti, vjetroelektrane na otvorenom moru Atlanskog oceana mogle bi generirati puno više energije od onih na kopnu, teoretski dovoljne za opskrbu cjelokupnog čovječanstva. Tako velika količina energije mogla bi se proizvesti pod uvjetom da se vjetroelektranama prekriju ogromne površine Atlantika i to uz odgovarajući način instalacije i održavanja u često ekstremnim vremenskim uvjetima.
Iako postoji vrlo mala vjerojatnost da će se na otvorenom moru oceana ikada sagraditi tako veliki broj vjetroelektrana, koje bi uz prijetnju utjecaja na klimatske promjene proizvodile dovoljnu količinu energije za podmirenje potreba cjelokupnog čovječanstva, rezultati navedenog istraživanja ipak upućuju na zaključak kako bi zbog velikog potencijala vrijedilo razvijati tehnologiju plutajućih vjetroelektrana.
Studija koju su vodili Anna Possner i Ken Caldeira s Carnegie instituta za znanost, dijelom se temelji na prethodnim istraživanjima gornje granice količine energije koju može generirati vjetrolelektrana na kopnu. Naime, vjetroelektrane na kopnu su ograničene na resurse vjetra blizu površine Zemlje, na čije usporavanje brzine utječu prirodna i ljudska djelovanja. Također, svaka vjetroturbina koja prikuplja energiju vjetra i pretvara je u korisnu energiju, umanjuje količinu prikupljene energije vjetra preostalim turbinama.
„Ako svaka turbina prikupi određenu količinu energije vjetra, ta se količina bitno umanjuje u vjetroturbinama u drugom redu i dalje“, objasnio je Caldeira.
To nije slučaj na otvorenom moru oceana, jer brzine vjetra mogu biti čak 70 posto veće nego na kopnu. Nova istraživanja pokazala su kako bi vjetroelektrane na otvorenom moru bolje koristile energiju vjetra koja nastaje strujanjem zraka visoko u atmosferi i prenosi se na površinu mora gdje je vjetroturbine mogu prikupiti. Zaključuje se kako je gornja granica količine energije koja se može prikupiti plutajućim vjetroturbinama na otvorenom moru znatno veća.
Zaključci studije temelje se na računalnim modelima koji uspoređuju proizvodnju energije u velikom vjetroparku smještenom na kopnu, točnije na području Kanzasa, sa zamišljenom velikom vjetroelektranom na otvorenom moru Atlanskog oceana. Otkriva se kako ni golemi vjetropark koji bi prekrivao veći dio središnjeg područja Sjedinjenih Američkih Država i dalje ne bi bio dostatan za napajanje SAD-a i Kine, dok bi proizvodni kapacitet vjetroelektrana na području sjevernog Atlantika bio najmanje tri puta veći.
Procjena je kako bi se izgradnjom vjetroelektrane na Atlantiku, ukupne površine od 3 milijuna četvornih kilometara, mogle podmiriti trenutne energetske potrebe čovječanstva u iznosu od 18 TW. No, valja naglasiti kako je ovdje ipak riječ o teorijskim izračunima. Također, energija vjetra nije podjednako snažna u svim godišnjim dobima, kao što i trenutno ne postoji tehnologija koja bi omogućila prijenos tako velike količine energije na kopno.
Računalnom simulacijom otkriven je i dodatan problem – proizvodnja velikih količina energije u vjetroelektranama na otvorenom moru imala bi i neželjene učinke na prirodu, uključujući i hlađenje dijelova Arktika za čak 13 stupnjeva Celzijusa. Istraživači su istaknuli kako korištenje energije vjetra ipak može biti manje pogubno za klimatske promjene ukoliko se vjetroelektrane podjednako rasporede diljem svijeta.
Među obnovljivim izvorima energije, solarna energija ima najveći potencijal da zadovolji potražnju za energijom u svijetu, što Caldeira i njegov tim ne osporavaju, no ovom studijom žele sugerirati da i korištenje energije vjetra na otvorenom moru oceana može imati značajan udjel u opskrbi energijom.
Ovo istraživanje dobilo je potporu i mnogih stručnjaka koji u njega nisu bili izravno uključeni te se nadaju kako će se njime potaknuti daljnji interes i uvod u novu revoluciju za energiju vjetra. Svake se godine u svijetu instalira sve više vjetroparkova na kopnu i u priobalju, ali još uvijek u relativno plitkim vodama.
Za potrebe izgradnje vjetroelektrana na otvorenom moru oceana i velikim dubinama, očekuje se razvoj nove tehnologije - najvjerojatnije usidrenih plutajućih vjetroturbina. Eksperimentiranje s novom tehnologijom već se događa – tvrtka Statoil kreće u izgradnju velikih plutajućih vjetroturbina uz obalu Škotske, koje će se nalaziti u vodama dubine od oko 100 metara i imati kapacitet od 15 MW. Turbine će biti visoke 253 metra, od čega 78 m ispod površine mora.