Plastični morski otpad nekim kitovima zvuči kao ukusna hrana
Akustični potpis plastičnog morskog otpada oponaša plijen kitova u mračnim dubinama oceana
Prema novom istraživanju kojim se plastični otpad s plaža podvrgao podmorskom akustičkom testiranju, kitovima koji love uz pomoć zvučnih valova u dubinama oceana, plastična vrećica i lignja nažalost izgledaju nevjerojatno slično.
„Sto posto testiranih komada plastičnog morskog otpada ima sličan ili čak jači akustični potpis u usporedbi s uobičajenim plijenom kitova“, ističu autori istraživanja objavljenog u znanstvenom časopisu Marine Pollution Bulletin koji se fokusira na proučavanje onečišćenja mora i njegovih učinaka na okoliš i ljudsko zdravlje.
„Ovi akustični potpisi vrlo su slični i to bi mogao biti razlog zašto kitovi konzumiraju plastični morski otpad uz ili umjesto svoje prave hrane“, kaže Greg Merrill, voditelj ovog istraživanja sa Sveučilišta Duke u američkoj saveznoj državi Sjeverna Karolina.
Kako bi pronašli hranu u mračnim dubinama oceana, neke vrste kitova – primjerice, ulješura, mala ulješura i Cuvierov kljunasti kit, ispuštaju zvukove (klikove) koji se prenose te odbijaju od predmeta u morskoj vodi, a primaju ih osjetilni organi kitova ispunjeni masnoćom u njihovoj donjoj čeljusti. Potom se šalju u unutarnje uho kita, a zatim u mozak na tumačenje. Ovaj sustav kitovima dobro služi najmanje 25 milijuna godina.
Međutim, plastični morski otpad kao što su plastične vrećice i boce te užad od sintetičkih vlakana predstavlja sve veći problem i redovito se pronalazi u utrobi nasukanih kitova i drugih morskih životinja. Greg Merrill htio je stoga testirati akustične potpise plastičnog morskog otpada kako bi ustanovio zbunjuje li kitove.
Nakon što su prikupili određenu količinu tipičnog plastičnog otpada s plaža u Sjevernoj Karolini, istraživači su ga stavili ispod transpondera sonara broda morskog laboratorija Sveučilišta Duke kako bi ih testirali. „Bile su to plastične vrećice i ostali plastični otpad koji se obično pronalazi u želucima nasukanih kitova“, kaže Merrill.
Ispod transpondera na kobilici broda pričvrstili su ribolovni najlon duljine četiri do pet metara s utezima i uzorcima plastičnog otpada u obliku slova H. Zatim su proveli akustično testiranje na tri različite frekvencije sonara - 38, 70 i 120 kiloherca (kHz), što obuhvaća raspon klikova, odnosno kratkih zvukova koji nastaju guranjem zraka kroz mišićne strukture u nosu kitova. Za usporedbu, također su testirali lignje i kljunove lignji izvađenih iz želuca mrtvog kita ulješure.
Nažalost, plastični morski otpad je gotovo uvijek imao isti akustični potpis kao hrana, osobito plastične folije i dijelovi plastičnog otpada koje kitovi najčešće konzumiraju.
„Postoje stotine vrsta plastike, a različita svojstva materijala, uključujući polimerni (kemijski) sastav, aditive, oblik, veličinu i starost, vjerojatno igraju veliku ulogu. Možda bi se neke vrste plastike mogle redizajnirati tako da nemaju akustični potpis, ali ne mislim da je to stvarno održiva opcija“, kaže Merrill.
Greg Merrill je na ovom projektu surađivao sa znanstvenicima u drugim morskim laboratorijima kojima upravljaju Nacionalna agencija za istraživanje oceana i atmosfere (NOAA), Državno Sveučilište Sjeverne Karoline i Sveučilište Sjeverna Karolina u Chapel Hillu, a prošle godine vodio je istraživanje kojim je u tkivima kitova i dupina otkrivena prisutnost mikroplastike. Naime, istraživanjem je potvrđeno da progutana mikroplastika migrira u organe kitova te je pronađena u masnom tkivu i plućima dvije trećine morskih sisavaca.
Ekovjesnik