Kako generacije gube vezu s prirodom i zašto će „obnova iskustva“ trajati desetljećima
„Izumiranje iskustva“ | Ljudska veza s prirodom od 1800. godine smanjila se navodno za 60 posto
Novo istraživanje objavljeno u časopisu Earth koristi agent-based model i rekonstruira kako su prekomjerna urbanizacija, degradacija ekosustava, društvene promjene i nedostatak međugeneracijskog prijenosa u posljednjih 220 godina doprinijeli smanjenju našeg odnosa s prirodom.
Nije pretjerano reći da su ljudi okrenuli leđa prirodi i izolirali se od ostatka svijeta, posebice u visoko razvijenim zapadnim zemljama. Prema studiji objavljenoj u srpnju 2025. u znanstvenom časopisu Earth, čovjekova povezanost s prirodom – ključna za njegovo zdravlje, dobrobit i održivo ponašanje – smanjila se za više od 60 posto od 1800. godine. I ne samo to: rezultati istraživanja ukazuju da je ta veza u stalnom padu, a njezin oporavak mogao bi potrajati desetljećima, čak i ako se poveća dostupnost zelenih površina.
Britanski znanstvenik Miles Richardson, profesor na Sveučilištu u Derbyju i glavni autor studije – poznat i cijenjen zbog sudjelovanja u radu Međuvladine znanstveno-političke platforme o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES) – „vezu s prirodom“ definira kao „odnos osobe s prirodom, bilo kao emocionalni (ljubav prema prirodi) ili kognitivni (osjećaj da je sastavni dio prirode)“. Taj odnos dramatično je narušen zbog prekomjerne urbanizacije, degradacije ekosustava i nedostatka međugeneracijskog prijenosa važnosti održavanja veza s prirodnim okruženjima, ističe Richardson.
Predmet istraživanja pod nazivom „Modelling Nature Connectedness Within Environmental Systems: Human-Nature Relationships from 1800 to 2020 and Beyond“ bio je psihološki koncept povezanosti s prirodom (nature connectedness), koji je ključan za poticanje održivog ponašanja i dobrobit ljudi.
Richardson je razvio složen računalni model kako bi ispitao kako se odnos između čovjeka i prirode mijenjao od 1800. godine do danas te kakva ga budućnost čeka. Model se temelji na tzv. agent-based pristupu, u kojem virtualni „agent“ predstavlja osobu čije su životne navike, iskustva i odnos prema okolišu oblikovani nizom čimbenika: dostupnošću prirode i afinitetom prema prirodi, društvenim uvjetima, urbanizacijom, ali i obiteljskim nasljeđem – prijenosom vrijednosti i navika između generacija.
Rezultati pokazuju da je urbanizacija imala presudan utjecaj na postupno slabljenje veze ljudi s prirodom i gubitak orijentacije. Kako su gradovi rasli, sve je manje ljudi imalo redovit i izravan kontakt s prirodnim okruženjem.
- © Valeria Zoncoll / Unsplash
No, istraživanje otkriva još dublji problem – takozvano „izumiranje iskustva“ (extinction of experience). Ako roditelji nemaju razvijenu emocionalnu vezu s prirodom, vjerojatnost da će je prenijeti djeci drastično se smanjuje, bez obzira na to koliko su parkovi, šume ili obale fizički blizu. Drugim riječima, sama prisutnost zelenila ne znači da će buduće generacije s njim razviti trajnu povezanost. Naime, roditeljska povezanost s prirodom snažan je prediktor djetetove povezanosti i ključna je za prijenos vrijednosti kroz generacije.
Model je pokazao da čak i uz znatno poboljšanje pristupa prirodi, oporavak povezanosti može trajati desetljećima ako prethodne generacije nisu razvile orijentaciju prema prirodi. S vremenom se stvara generacijski jaz: obiteljske i kulturne vrijednosti koje ne uključuju prirodu prenose se dalje pa i u najzelenijem okruženju nedostaje motivacije za kontakt s prirodom.
Richardson upozorava da se povezanost s prirodom mora njegovati i kroz fizičku prisutnost prirodnih prostora i kroz kulturne, obrazovne i obiteljske prakse. Tek kombinacija tih čimbenika može preokrenuti višestoljetni trend udaljavanja od prirode. Također, naglašava kakao je emocionalna orijentacija još ključnija za održiv odnos s prirodom.
Ideja o dugoročnom vezivanju ljudi za prirodu, modelirana kroz povijesni kontekst i uzimanjem u obzir složenih sustava poput urbanizacije, društvenih promjena i intergeneracijske dinamike, temeljni je, ali rijetko obrađivan aspekt klimatskih studija.
Zaključak istraživanja je jasan: obnova čovjekove povezanosti s prirodom nije samo pitanje urbanističkog planiranja ili sadnje drveća, nego i dubinske promjene u načinu na koji društvo – počevši od roditelja – prenosi vrijednosti, emocije i iskustva. Ako se taj prijenos prekine, priroda postaje kulisa, a ne dio života.
Stjepan Felber | Ekovjesnik