Široko korišteni pesticid povezan je s više nego dvostruko većim rizikom od Parkinsonove bolesti
Pesticid klorpirifos povećava rizik od Parkinsonove bolesti. U Europskoj uniji zabranjen je od 2020. godine, kao i uvoz voća i povrća iz trećih zemalja koje ga sadrže.
Novo istraživanje pokazalo je da je dugotrajna izloženost klorpirifosu povezana s više od 2,5 puta većim rizikom od razvoja Parkinsonove bolesti.
Istraživanje UCLA Healtha, objavljeno u časopisu Molecular Neurodegeneration, objedinjuje podatke iz populacijskih studija s laboratorijskim pokusima koji pokazuju kako pesticid klorpirifos oštećuje moždane stanice koje proizvode dopamin, pružajući biološke dokaze za ovu povezanost.
Gotovo milijun Amerikanaca živi s Parkinsonovom bolešću, progresivnim neurološkim poremećajem koji uzrokuje drhtanje, ukočenost i poteškoće u kretanju. Iako genetika ima važnu ulogu, okolišni čimbenici poput izloženosti pesticidima sve se više prepoznaju kao značajni doprinositelji razvoju bolesti. Klorpirifos se desetljećima široko koristio u poljoprivredi, a tragovi ostataka ovog pesticida mogu se i dalje otkriti u hrani kao rezidualni kontaminanti što predstavlja pitanje nadzora sigurnosti hrane.
Iako je njegova uporaba u kućanstvima zabranjena 2001. godine, a u poljoprivredi ograničena 2021., klorpirifos se i dalje koristi na mnogim usjevima u Sjedinjenim Američkim Državama te je široko rasprostranjen u drugim dijelovima svijeta.
Razumijevanje koji točno pesticidi povećavaju rizik od Parkinsonove bolesti moglo bi pomoći u razvoju preventivnih strategija i u prepoznavanju osoba koje bi imale korist od ranijeg praćenja ili budućih zaštitnih terapija.
Kako je provedeno istraživanje?
Istraživači su analizirali podatke 829 osoba s Parkinsonovom bolešću i 824 osobe bez te bolesti, sve uključene u dugogodišnje UCLA-ino istraživanje okolišnih i genetskih čimbenika Parkinsonove bolesti. Tim je koristio kalifornijske izvještaje o uporabi pesticida, zajedno s adresama stanovanja i rada sudionika, kako bi procijenio pojedinačnu izloženost klorpirifosu tijekom vremena.
Kako bi razumjeli na koji način pesticid može uzrokovati oštećenje mozga, istraživači su miševe izlagali aerosoliziranom klorpirifosu tijekom 11 tjedana, koristeći metode udisanja koje oponašaju tipične načine na koje ljudi dolaze u kontakt s tom kemikalijom. Također su proveli pokuse na ribicama zebricama kako bi identificirali specifične biološke mehanizme oštećenja.
Ključni nalazi i njihovo značenje
Osobe s dugotrajnom izloženošću klorpirifosu u mjestu stanovanja imale su više od 2,5 puta veći rizik od razvoja Parkinsonove bolesti u usporedbi s onima bez takve izloženosti. Miševi izloženi pesticidu razvili su poremećaje kretanja i gubitak neurona koji proizvode dopamin, istih onih stanica koje odumiru kod oboljelih od Parkinsonove bolesti.
Kod izloženih miševa zabilježena je i upala mozga te abnormalno nakupljanje alfa-sinukleina, proteina koji se nakuplja u Parkinsonovoj bolesti. Pokusi na ribicama zebricama pokazali su da klorpirifos oštećuje neurone ometajući autofagiju, stanični proces koji uklanja oštećene proteine. Kada su istraživači ponovno uspostavili taj proces čišćenja ili uklonili protein sinuklein, neuroni su bili zaštićeni od oštećenja.
Ovi nalazi upućuju na poremećaj autofagije kao potencijalnu metu za razvoj terapija koje bi mogle zaštititi mozak od oštećenja uzrokovanih pesticidima. Istraživači napominju da je, iako je uporaba klorpirifosa posljednjih godina smanjena u SAD-u, mnogo ljudi bilo izloženo u prošlosti, a slični pesticidi i dalje se široko koriste.
Buduća istraživanja mogla bi ispitati uzrokuju li i drugi često korišteni pesticidi slična oštećenja te mogu li intervencije koje potiču stanične procese čišćenja smanjiti rizik od Parkinsonove bolesti kod izloženih populacija. Rezultati također upućuju na to da bi osobe s poznatom povijesnom izloženošću klorpirifosu mogle imati korist od pojačanog neurološkog praćenja.
„Ovo istraživanje utvrđuje klorpirifos kao specifičan okolišni čimbenik rizika za Parkinsonovu bolest, a ne samo pesticide kao opću skupinu“, rekao je dr. Jeff Bronstein, profesor neurologije i glavni autor studije. „Pokazujući biološki mehanizam u životinjskim modelima, dokazali smo da je ova povezanost vrlo vjerojatno uzročna. Otkriće da poremećaj autofagije pokreće neurotoksičnost također nas usmjerava prema mogućim terapijskim strategijama za zaštitu ranjivih moždanih stanica.“
Ekovjesnik