Prskanje aerosola u stratosferu regulirat će apsorpciju i refleksiju sunčevih zraka
Praktičnost geoinženjerskih metoda u borbi protiv klimatskih promjena
Razvijena je nova tehnologija kojom bi se mogle ublažiti klimatske promjene, a ona obuhvaća kontrolu količine zadržane Sunčeve energije unutar Zemljine atmosfere prskanjem sulfata u stratosferu. Ova tehnologija razlog je mnogih rasprava u višim znanstvenim krugovima, a o detaljima same tehnologije te njezinoj praktičnosti i primjeni govore dva američka istraživača.
U pomoć stiže geoinženjerstvo!
Borba protiv učinaka klimatskih promjena raspršivanjem aerosola u atmosferu diskutabilna je tema, a mnogi stručnjaci s pravom ističu rizik od neželjenih nuspojava takve velike klimatske intervencije. No, s obzirom na to da još mnogo svjetskih vlada nije svjesno realnog stanja po pitanju klimatskih promjena, sve je veća vjerojatnost da će neučinkovite mjere rješavanja ovog problema postati sve dostižnije i razumljivije. Ako stavimo na stranu pitanje trebamo li ili ne trebamo ovako djelovati te izglede za uspjeh ili neuspjeh istoga, bi li takav pristup uopće bio praktično izvediv? Novo istraživanje navodi da bi.
Dvjema glavnim kategorijama geoinženjerskih tehnika smatraju se upravljanje sunčevim zračenjem i uklanjanje stakleničkih plinova iz atmosfere. Upravljanje sunčevim zračenjem (engl. solar radiation management) sporna je tehnologija, a obuhvaća povećanje Zemljine sposobnosti refleksije uvođenjem sulfata u stratosferu kako bi se smanjila količina sunčevog zračenja koju Zemlja apsorbira. Poznata pod nazivom „stratosfersko ubrizgavanje aerosola“ (engl. stratospheric aerosol injection – SAI), ova tehnologija osmišljena je kako bi oponašala privremene klimatske učinke vulkanskih erupcija, kao što je erupcija Mount Pinatubo iz 1991. godine koja je uzrokovala pad globalne temperature za oko 0,5 stupnjeva Celzijevih (0,9 stupnjeva Fahrenheita). Praktičnosti SAI tehnologije posvetili su se Wake Smith sa Sveučilišta Yale i Gernot Wagner s Harvardskog sveučilišta u njihovoj novoj studiji objavljenoj u Environmental Research Letters.
Hipotetski vrlo praktična i ekonomična
Naime, Smith i Wagner ispitali su praktične zahtjeve i troškove razvoja SAI tehnologije za narednih 15 godina potrebne da bi se ostvarilo upola manje povećanje zračenja induciranog ljudskim djelovanjem, što je ustvari razlika između količine sunčeve energije koju Zemlja apsorbira i količine koja se od nje reflektira natrag u svemir. Hipotetski SAI projekt uključivao bi isporuku sulfata u atmosferu na visinu od oko 20 kilometara (12 milja). Uzimajući u obzir doprinos kompanija za istraživanje Zemljine atmosfere i svemira, Smith i Wagner ovakav projekt smatraju tehnički i ekonomski ostvarivim.
„Iako još ne donosimo točan sud o poželjnosti SAI tehnologije, pokazali smo da je hipotetski program razvijanja i implementacije tehnologije s početkom za 15 godina od sada, iako istovremeno vrlo neizvjestan i ambiciozan, iz strogo inženjerske perspektive tehnički sasvim izvediv“, rekao je Wagner. „Također, sama SAI tehnologija bila bi nevjerojatno jeftina, u prosjeku oko dvije do 2,5 milijarde američkih dolara godišnje tijekom prvih 15 godina.“
Potrebni novi adekvatni zrakoplovi
Istraživači ističu da navedeni izračuni uključuju samo razvoj i izravne troškove rada, a ne neizravne troškove vezane uz nadzor i/ili mjerenje utjecaja ovakvog programa. Troškovi razvoja također uključuju projektiranje i proizvodnju posve novih zrakoplova, unatoč prethodnim studijama koje tvrde da bi uz određene izmjene postojeći zrakoplovi bili prikladni za obavljanje ovakvog posla.
„Na kraju se utvrdilo da to i nije baš tako“, rekao je Smith. „Zaista bi trebalo projektirati u potpunosti novi zrakoplov kako bi SAI projekt funkcionirao po prije navedenim parametrima, iako su oni još u potpunosti hipotetske prirode. No, sigurno je da postojeći zrakoplovi nemaju sposobnost postizanja potrebnih visina i nošenja predviđenog tereta.“
Predloženi zrakoplov bio bi težinom ekvivalentan velikom uskom tijelu putničkog zrakoplova, s time da bi mu se otprilike za pola trebala povećati površina krila, udvostručiti snaga potiska te dodati još dva motora na već postojeća dva kako bi postigao neprekidan let na visini od 20 km, za razliku od visine od približno deset kilometara na kojoj inače lete uobičajeni zrakoplovi. Nadalje, da bi mogao nositi tešku, gustu masu rastopljene sumporne tvari umjesto velikog volumena prostora i zraka inače potrebnog putnicima, Smith navodi da je potreban također zdepast i uzak trup hipotetskog SAI zrakoplova.
Stvarna izvedivost SAI projekta
Novo istraživanje procjenjuje da će ukupni troškovi razvoja takvog zrakoplova biti manji od dvije milijarde dolara po jednoj konstrukciji zrakoplova, s dodatnih 350 milijuna dolara potrebnih za izmjenu, točnije prilagodbu postojećih niskopropusnih motora. Program će započeti rad s osam zrakoplova u prvoj godini, povećavajući brojku na nešto manje od sto zrakoplova unutar daljnjih 15 godina. Planira se da će u prvoj godini biti obavljeno nešto više od 4.000 misija, koje će se sa stopom od 4.000 misija godišnje povećati na nešto više od 60.000 misija godišnje do petnaeste godine od danas.
Unatoč tome što je ovakav program tehnički izvediv i to korištenjem današnje tehnologije te bi njegova cijena bila prihvatljiva brojnim zemljama svijeta, Wagner i Smith kažu da ipak postoji mala šansa da se ovaj projekt provede tajno.
„Ni za jedan globalni SAI program ovdje raspravljen ne može se očekivati održavanje u tajnosti“, rekao je Smith. „Čak i prema našoj pretpostavljenoj godini, jedan ovako razvijeni program podrazumijeva 4.000 letova na neuobičajeno visokim nadmorskim visinama sa zrakoplovom veličine putničkog s višestrukim koridorima u obje hemisfere. To je daleko previše avijacijskih aktivnosti da bi iste ostale neotkrivene, a kada se one jednom otkriju, takav program mogao bi se prekinuti“, objašnjava Smith.
Dakle, s obzirom na to da istraživanje pokazuje ekonomsku i inženjersku izvedivost SAI projekta, pitanje više nije možemo li, već trebamo li te bi li to zaista sve tako funkcioniralo?
Barbara Kalebić | Ekovjesnik