Rijeka Bièvre ponovno teče južnim predgrađem Pariza
Projekt renaturalizacije se nastavlja uz sadnju 50.000 stabala do 2028. godine
Stanovnici općina Arcueil i Gentilly, smještenih u departmanu Val-de-Marne u južnom predgrađu francuske metropole, nakon punih 70 godina ponovno mogu prošetati uz obale rijeke Bièvre.
Iako se radi o svega 600 metara riječne obale, nakon 27 mjeseci konačno su sredinom travnja završeni radovi na otkrivanju, uređenju i ozelenjavanju korita rijeke između Arcueila i Gentillyja. Vrijednost projekta renaturalizacije rijeke Bièvre procjenjuje se na 10 milijuna eura.
Kako se navodi u priopćenju departmana Val-de-Marne, ovaj dio rijeke predstavlja važnu dionicu zelenog pojasa (Coulée verte) Bièvre-Lilas, a osim ponovnog otkrivanja i uređenja dijela riječnog korita s ciljem povratka prirode u grad, posađeno je i preko 200 stabala te uređeno 200 m² pješačkih mostova. Uz rijeku su postavljeni potporni zidovi dubine 15 metara, a korito rijeke će omogućiti bolju zaštitu od poplava čemu će doprinijeti i vlažne livade, sadnja drveća, grmlja i trajnica. Sadržaji duž trase (šetnica i pješački mostovi) lokalnom stanovništvu omogućuju ugodan boravak na otvorenom, a provedene su i mjere smirivanja prometa kako bi se povećala sigurnost pješaka i biciklista.
U projekt se još 2018. godine planiralo uložiti 2,5 milijuna eura, no njegova se vrijednost u međuvremenu učetverostručila. Sredstva su osigurali departman Val-de-Marne, regija Île-de-France, agencija za vodu Seine-Normandy i metropolitanska uprava Velikog Pariza (Grand Paris). Osim toga, u planu je ponovno otkrivanje riječnog korita i u drugim općinama, kao i u parku Kellermann u 13. pariškom arondismanu, a radovi bi trebali početi do 2026. godine.
Bièvre je 34 kilometara duga rijeka u središnjoj francuskoj regiji Île-de-France i lijeva pritoka rijeke Seine u Parizu. Korito rijeke je većim dijelom preusmjereno još sredinom 12. stoljeća, a tijekom povijesti su uz njene obale izgrađeni brojni mlinovi, kožare, mesnice i bojadisaonice, što je dovelo do ozbiljnog onečišćenja riječne vode. Počevši od 18. stoljeća, rijeka se postupno kanalizirala i prekrila te ubrzanom urbanizacijom Pariza, između 1870. i 1960. godine, u potpunosti nestala pod zemljom. Rijeka je tako integrirana u sustav odvodnje i služila je za sakupljanje oborinskih voda.
Nasreću, novo vrijeme donijelo je i novo poimanje urbanističkog planiranja i vrednovanja vrijednih gradskih vodotoka u većini europskih gradova. Njihovim se vraćanjem u prirodno stanje potiče urbana bioraznolikost te obnavljaju staništa biljnih i životinjskih vrsta, a građanima osigurava prostor za opuštanje i boravak u prirodi.
S.F. / Ekovjesnik