Ljudi su toliko naporni da životinje radije odabiru noćni stil života
Životinjama je dosta naših gluposti
Promatranjem 62 vrste sisavaca na šest kontinenata, nova studija otkriva da čak 83 % ovih vrsta životinja većinu dnevne rutine obavlja noću kako bi izbjegle ljude, buku automobila, oružja te ostale oblike uznemiravanja.
„Ljudska aktivnost pretvara većinu prirodnog života u noćni“, tvrdi Kaitlyn Gaynor, ekologinja sa Sveučilišta Berkeley u Kaliforniji i glavna autorica studije The influence of human disturbance on wildlife nocturnality (Utjecaj ljudskog uznemiravanja na noćni život divljih životinja) koja je u lipnju objavljena u časopisu Science. Gaynor smatra kako je ovaj trend istovremeno sve izraženiji i vrlo šokantan.
Ne samo srne, divlje svinje i vukovi! Sve više životinjskih vrsta prihvaća noćni način života s namjerom izbjegavanja našeg društva. Čak i neki najstrašniji predatori na svijetu poput tigrova postaju „noćne ptice“ samo kako bi izbjegli nas Homo sapiense.
Nije ni čudo. Ljudi su postali nepodnošljivi cimeri.
Za početak – preglasni smo...
Buka automobila i aviona uzrokuje da se južnoafrički patuljasti mungosi sve više oglušuju na zvukove predatora koji im se prišuljavaju. Cjelodnevna kakofonija koju proizvode naftni i plinski procesi rastjeruju skakavce, cvrčke i mrave te uzrokuju smanjenje broja potomaka drozdova. Buku ne možete izbjeći čak ni pod vodom. Naši generatori, propeleri, motori te vojni sonari toliko zuje da dupini ostaju bez daha, a srca narvala podivljaju. Vodena buka može prikriti i tihe šapate koje izmjenjuje mladunčad grbavog kita sa svojim majkama.
... i skloni ispadima nasilja
Američka vlada je u Koloradu potrošila 4,5 milijuna dolara kako bi ubila crne medvjede i pume s pretpostavkom da bi se na taj način mogao povećati broj srna koje stanovnici Kolorada vole loviti! Prošle godine Ministarstvo poljoprivrede SAD-a ubilo je 23.646 dabrova, po jednog svake 22 minute, s obrazloženjem da oni izmjenjuju okoliš na način koji nama ne odgovara – obaraju drveće i grade brane. Možda su nam dabrovi preslični, ali mi ćemo spriječiti njihovo urođeno ponašanje.
Netko bi mogao reći - ako se zvijerima ne sviđa naše društvo, mogu se slobodno odseliti. Zapravo, ne mogu.
George Shiras, “Rakun, Whitefish Lake, Michigan” (1903) / © National Geographic Creative Archives
Ne znamo dijeliti naš zajednički planet
Prirodna staništa nekih životinjskih vrsta nestaju našom krivicom. Pošumljeni vrhovi planina koje naseljavaju sobovi posječeni su kako bi se izvukao naftni pijesak. Potoci i brzaci, dom Marstonia castor puževa, isušeni su zbog navodnjavanja i korištenja pitke vode. Prašume, dom kritično ugroženih Ridgwayskih sokola (Buteo ridgwayi), sravnjene su kako bi se napravili pašnjaci za stoku i plantaže kave. A ledenjaci polarnih medvjeda? Otapaju se dok čitate ovaj članak.
Sve više vrsta pokušava pronaći način na koji će preživjeti u prostoru koji su prisiljene dijeliti s ljudima, pa makar to značilo mijenjati ponašanje koje je evoluiralo tijekom tisućljeća. Prema novim spoznajama, „u područjima gdje divlje životinje dolaze u susret s ljudima, životinje će rizik pokušati umanjiti radije vremenskim nego prostornim udaljavanjem.“ Ovakav izbor riječi dao bi naslutiti da bonobi, binturonzi i springbok antilope imaju sposobnost interdimenzionalnog putovanja kroz vrijeme, ali zapravo se radio o tome da jednostavno čekaju dok ljudi ne završe sa svojim dnevnim aktivnostima i puste ih na miru.
Pogledajte samo sable antilope (Hippotragus niger) iz Zimbabvea. U normalnim uvjetima, one se upućuju prema izvorima vode tijekom dana zato što noću na tim mjestima tumaraju lavovi, hijene te ostali predatori. No, studija iz 2012. godine otkrila je da lovci na trofeje antilopama stvaraju dodatan pritisak tijekom dana te se one radije pouzdaju u sretan ishod susreta s lavovima po mrklom mraku nego s lovcima tijekom dana. Grozni smo, zar ne?
Leopardi u Gabonu koriste se sličnom taktikom kako bi izbjegli lovce na divljač. U područjima s malo ljudi, ove velike mačke podjednako provode vrijeme u pokretu preko dana i noći (46 % preko noći). U područjima gdje prevladava lov, leopardi izbjegavaju svjetlost i 93 % vremena u kretanju obavljaju u mraku.
George Shiras, „Ris, Loon Lake, Ontario, Canada” (1902) / © National Geographic Creative Archives
Sama naša pristunost je strašna
Nije samo smrtonosno i glasno oružje razlog zašto životinje bježe u zaklon. Samo kretanje ljudi kroz šumu tjera sumatranske sunčeve medvjede u noćni život koji iznosi samo 19 % pri slabom uznemiravanju, dok se ta znamenka penje do 90 % kada se pojave znanstvenici. Isto vrijedi i za velike smeđe medvjede na Aljasci koji odabiru noćni život kako bi izbjegli turiste tijekom dana. Kod njih na noćni život otpada 33 % pri slabom uznemiravanju, a 76 % pri velikom. Ruku na srce, turisti su najgori.
Je li ovo zapravo dobra stvar? Jesu li životinje pronašle način na koji mogu mirno koegzistirati s nama? Uostalom, neki urbani stanovnici - rakuni, golubovi i štakori, fantastično se snalaze u ulozi naših susjeda.
Svakako, moguće je da da neke životinje uspijevaju u našoj blizini dok mi spavamo. „U Nepalu, na primjer, tigrovi i ljudi dijele potpuno iste puteve kroz šume tijekom različitih doba dana, na taj način smanjujući sukobe između ljudi i ovih velikih mesoždera“, kaže Gaynor. U ovom slučaju obje su vrste na dobitku.
Ipak, neke divlje životinje nemaju mogućnost ovakvog načina prilagodbe.
„Nisu sve životinje željne ili sposobne za jednostavnu prilagodbu na noćni način života u prisutnosti ljudi,“ tvrdi Gaynor. Za njih bi trebalo ostaviti posebna područja koja bi bila relativno netaknuta našim utjecajem, bilo uspostavljanjem zona bez lova, borbom protiv klimatskih promjena ili samo smanjenjem prolaska ljudi kroz ta područja.
Naposljetku, očekivati da će se životinje odreći svojih strategija opstanka usvojenih kroz tisućljeća samo kako bi se prilagodile našim raznolikim potrebama i hirovima, vrlo je sebično.
„Trebamo konačno prestati zahtijevati da se svako živo biće na planetu podredi nama i našim navikama“, zaključuje Kaitlyn Gaynor.
Anamarija Beljan / Ekovjesnik