Zabrinjavajuće otapanje vječnog leda ispod arktičkih jezera
Oslobađanje stakleničkih plinova iz termokarstnih jezera
Nova studija pokazala je kako bi metan, oslobođen otapanjem permafrosta s nekih arktičkih jezera, mogao znatno utjecati na ubrzavanje klimatskih promjena.
Ispitivanje utjecaja klimatskih promjena na Arktiku
Sjeverna područja skladišta su smrznutog ugljika u obliku korijena, lišća i ostalih organskih tvari zarobljenih u zaleđenom tlu. Otapanjem zaleđenog tla, oslobađaju se velike količine metana i ugljikovog dioksida, stakleničkih plinova odgovornih za zagrijavanje planeta.
U studiji, objavljenoj 15. kolovoza u časopisu Nature Communications, pozornost je stavljena na ugljik koji se oslobađa otapanjem permafrosta ispod termokarstnih jezera. Takva jezera nastaju u udubljenjima, koja pak nastaju spuštanjem terena nakon otapanja podzemnih slojeva leda, pri čemu se oblikuju bazeni vode. Ti bazeni ubrzavaju otapanje permafrosta, osiguravajući istovremeno hranu mikrobima koji proizvode stakleničke plinove – ugljikov dioksid i metan.
Mjehurići metana zarobljeni u ledu na ribnjaku u blizini Fairbanksa, Aljaska / Fotografija: Katey Walter Anthony
Voditeljica studije dr. Katey Walter Anthony i njezine kolege, proučavali su stotine termokarstnih jezera na Aljasci i Sibiru tijekom 12-godišnjeg razdoblja, mjereći njihov rast i količinu ispuštenih mjehurića metana na površini. Kombinacijom rezultata terenskog rada s podacima daljinskog istraživanja o promjenama jezera tijekom posljednje dvije godine, utvrđeno je „naglo otapanje“ ispod takvih jezera, što će vjerojatno izazvati oslobađanje velikih količina ugljika iz permafrosta u atmosferu tijekom ovog stoljeća. Preliminarne kompjutorske analize pokazuju da bi eventualnim nastavljanjem trenutne aktivnosti jezera arktički predjeli do 2050-ih godina mogli udvostručiti količine ugljika proizvedene na kopnu djelovanjem ljudskih aktivnosti.
Istraživanje su proveli američki i njemački znanstvenici, a dio je 10-godišnjeg projekta financiranog od strane NASA-e kako bi se bolje razumjeli učinci klimatskih promjena na Arktiku.
Barrow, Aljaska - otapanje leda na lokaciji NASA-inog istraživanja IceBridge / NASA
U odnosu na kopno, permafrost ispod jezera topi se brže
Ispitivanjima je otkriveno da se otpuštanje stakleničkih plinova ispod termokarstnih jezera odvija relativno brzo, s dubokim otapanjem tijekom desetljeća. Permafrost u kopnenim područjima uglavnom karakteriziraju plitka sezonska otapanja tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Oslobađanje ugljika nastalog otapanjem permafrosta s tla, često je nadoknađeno povećanim rastom vegetacije.
„U odnosu na kopnena područja, termokarstna jezera pružaju posve drukčiji scenarij“, rekla je dr. Katey Walter Anthony, izvanredna profesorica na Sveučilištu Alaska Fairbanks. „Umjesto otapanja permafrosta za svega nekoliko centimetara, što je uobičajeno za kopnena područja, vidjeli smo 15-metarsko otapanje permafrosta ispod novoformiranih jezera tijekom proteklih 60 godina.“
Fotografija iz 2009. godine prikazuje Katey Walter Anthony dok pali metan zarobljen pod ledom na Aljasci / Fotografija: Todd Paris - University of Alaska Fairbanks
Emisije iz termokarstnih jezera trenutno nisu uvrštene u globalne klimatske modele jer njihova mala veličina otežava uključivanje pojedinačnih jezera. Međutim, autori studije navode kako je vrlo bitno uključiti navedene emisije u klimatske modele budući da je metan, koji se oslobađan otapanjem permafrosta ispod termokarstnih jezera, u usporedbi s ugljikovim dioksidom na 20 godina 72 puta snažniji, a na 100 godina 25 puta jači staklenički plin.
„Jednom kada nastanu, ne možete zaustaviti oslobađanje ugljika iz termokarstnih jezera“, tvrdi dr. Walter Anthony, „Ne možemo se samo okrenuti od ovog izvora zagrijavanja, već ga ozbiljno moramo uzeti u obzir tijekom razvoja klimatskih modela.“
Klara Perović / Ekovjesnik