Od godišnje razine ugljika kao one od prije 56 milijuna godina dijeli nas 140 godina
Svijet bi mogao doseći godišnju razinu ugljika od prije 56 milijuna godina do 2159. godine
Polarni led je već jednom nestao u dalekoj prošlosti, kao što su i tropske životinje već plivale arktičkim vodama. Novo istraživanje upozorava nas kako bi staklenički plinovi u roku od 140 godina mogli ponovno doseći iznos godišnje razine ugljika kao one od prije 56 milijuna godina.
Ljudska bi vrsta uskoro mogla otvoriti ventil za emisiju stakleničkih plinova i vratiti naš planet na godišnju razinu ugljika od prije 56 milijuna godina čime bi se dosegle temperature na kojima više ne bi postojali ledenjacima prekriveni polovi, a krokodili bi ponovno plivali arktičkim vodama.
To bi se moglo dogoditi već do 2159. godine što je samo pet ljudskih generacija ili 140 godina od danas.
Ako ljudi do tada nastave izgarati sve veće količine fosilnih goriva i nastave sa sve ubrzanijim uništavanjem šuma, močvara i savana, atmosfera će se napuniti s toliko ugljika koliko ga je bilo u geološkom razdoblju pod nazivom Paleocensko-eocenski toplotni maksimum (PETM), dramatičnom razdoblju globalnog zagrijavanja koje je svoj vrhunac doseglo prije 56 milijuna godina.
To davno zagrijavanje nastupilo je prirodno, a nakupljanje ugljikovog dioksida u atmosferi događalo se u vremenskom rasponu od 3.000 i 20.000 godina.
Prema novom istraživanju objavljenom u časopisu Američke geofizičke unije Paleoceanography and Paleoclimatology, trenutačna brza promjena iz hladnog u neugodno, toplo stanje dogodit će se za manje od 300 godina budući da se plinovi oslobođeni iz ugljena, nafte i para prirodnog plina skupljaju u atmosferi devet ili deset puta brže nego u PETM razdoblju!
„Vi i ja nećemo biti tu 2159. godine, ali od toga nas dijele samo četiri ljudske generacije“, rekao je Philip Gingerich sa Sveučilišta Michigan, autor ovog istraživanja. „Kada počnete razmišljati o vašoj djeci i unucima, i djeci vaših unuka, to je otprilike razdoblje u kojem bi oni trebali živjeti.“
Oko 10 milijuna godina nakon izumiranja dinosaura, pojedine prirodne pojave počele su ispuštati još veće količine stakleničkih plinova u atmosferu. Sedimenti i fosilni ostatci Paleocensko-eocenskog razdoblja govore nam o tome.
Temperature su postupno rasle i zaustavile se na prosječnoj temperaturi oko 7 °C višoj nego danas. Duboko u polarnom području vječnog leda sada postoje djelići tropskog drveća koje je cvjetalo u nekada ugodnim polarnim područjima.
Taj je događaj bio popraćen najdramatičnijim izumiranjem morskog života kroz više od 90 milijuna godina, a tropska su mora skoro dosegnula temperaturu ljudskog tijela, dok su kopnene životinje smanjile svoju veličinu i migrirale prema polovima uslijed evolucije zbog promjene temperatura zraka.
Klimatski znanstvenici sada znaju s jako velikom preciznošću koliko je ugljika ispušteno u atmosferu od 1959. godine.
„Jedan od načina za procjenu brzine i rizika današnjeg ispuštanja ugljika u atmosferu i oceane je da se usporede trenutne emisije s onima u povijesti Zemlje“, napisao je profesor Gingerich.
„PETM je povećao svjetske temperature za 5-8 °C na najviše temperature od izumiranja dinosaura prije 66 milijuna godina te promijenio Zemljin ugljični ciklus, klimu, kemiju oceana i morske i kontinentalne ekosustave.“
Već smo na pola puta
U tri tisućljetnom usponu do ovog maksimuma, koncentracija ugljika u atmosferi dosegla je prema najnižoj procjeni 3.000 milijardi metričkih tona, a ljudi su emitirali oko 1.500 milijardi tona od početka industrijske revolucije u 19. stoljeću do 2016. godine.
Profesor Gingerich izračunao je da ako ljudi nastave sagorijevati fosilna goriva kao i do sada, koncentracija ugljika doseći će vrijednost od 3.000 milijardi tona do 2159. godine.
Njegovo upozorenje je dramatično, ali nije prvo tog tipa. Drugi su istraživači već upozoravali na njegove zaključke. Istraživači su otkrili dokaze ubrzanih klimatskih promjena u eocenskom razdoblju u intervalima kroz posljednjih šest godina. Definirali su to razdoblje kao eru masivnog izumiranja brojnih vrsta i smanjenje veličine preživjelih vrsta.
U toplijim uvjetima manje vrste imaju prednost za preživljavanje jer gube toplinu mnogo brže, a kako su istraživači upozorili 2013. godine, ovo bi se moglo ponoviti.
Od tada su drugi timovi upozorili na pustošenje morskog života, kao i na dokaze smanjivanja veličine sisavaca. U više navrata su predstavili ovaj davni događaj kao indikator budućih događaja i potvrdili da se dugo, sporo hlađenje svijeta nakon dostizanja temperaturnog maksimuma opet preokrenulo.
Posljednje je istraživanje samo još jedan podsjetnik da uvjeti koji su se dogodili u prošlosti, ponovno dolaze na red.
„Za mene je ovo bio podsjetnik kako brze i kako velike posljedice nosi ugljik koji proizvodimo mi ljudi“, rekao je profesor Gingerich.
Žarko Šaravanja / Ekovjesnik