Romul i Rem: Povratak iz izumrlih – stvarnost de-ekstinkcije počinje s dva strašna vučića
Renesansa znanosti? Sredstvo ekološkog iskupljenja ili distrakcija od pravih problema? Može li se suvremena tehnologija suočiti s ekosustavima koji su se u „međuvremenu“ značajno promijenili?
Tvrtka Colossal Biosciences objavila je fantastičnu vijest: u laboratoriju su rođeni prvi mladunci vrste izumrle prije 10 000 godina. Strašni vučići Romul i Rem rođeni su 1. listopada 2024., a njihov razvoj može se pratiti na službenom YouTube kanalu tvrtke. No, jeste li barem na trenutak zastali i zapitali se – predstavlja li ovo čudo znanosti razlog za zabrinutost?
„Ova dva vučića vraćena su nakon izumiranja korištenjem genetskih izmjena izvedenih iz potpunog genoma strašnog vuka (Canis dirus), pomno rekonstruiranog iz drevnog DNK-a pronađenog u fosilima starim između 11 500 i 72 000 godina. Ovo postignuće rezultat je dugogodišnjeg znanstvenog istraživanja, neumorne inovativnosti i nepokolebljive predanosti te označava veliku prekretnicu ne samo za našu tvrtku, već i za znanost, očuvanje vrsta i čovječanstvo“, priopćili su iz tvrtke Colossal Biosciences. „S rođenjem Romula i Rema, de-ekstinkcija više nije teorija, već stvarnost. Pred nam je još dosta rada, ali ovaj trenutak redefinira što je moguće za budućnost planeta.“
Povratak strašnog vuka ili nečeg sličnog?
Priča zvuči poput scenarija za novu Netflixovu seriju – dva vučića, genetski rekonstruirana verzija davno izumrle vrste strašnog vuka (Canis dirus), rođena su u visoko tehnološkom laboratoriju tvrtke Colossal Biosciences u jesen 2024. godine. No, znanstveni iskorak je stvaran: de-ekstinkcija je zakoračila iz teorije u praksu.
Colossal Biosciences tvrdi kako su Romul i Rem (Romulus i Remus, a kasnije im se pridružila i Khaleesi) rezultat rekonstrukcije drevnog DNK-a pronađenog u fosilima starim između 11 500 i 72 000 godina i modificiranja genoma sivih vukova. Koristeći tehnike poput CRISPR-a, znanstvenici su identificirali 14 ključnih gena karakterističnih za Canis dirus i umetnuli ih u genome današnjih sivih vukova (Canis lupus). Rezultat su tri mladunca rođena putem surogat majki, sada smješteni u zaštićenom rezervatu na sjeveru SAD-a. Romul i Rem, kažu iz Colossala, simboli su nove ere u znanosti, očuvanju prirode i, kako tvrde, „nada za budućnost planeta“.
Što je zapravo Canis dirus?
Strašni vuk (eng. dire wolf) nije plod fikcije iz „Igre prijestolja“. Bio je to stvarni pretpovijesni predator, veći i snažniji od današnjih sivih vukova, snažnije građe, s moćnijim čeljustima i sposoban za lov na velik plijen tijekom pleistocena. Fosilni ostaci najčešće su pronalaženi na lokaciji La Brea Tar Pits u Los Angelesu.
Ipak, unatoč genetskoj sličnosti, mladunci nisu genetski identične replike izumrlog strašnog vuka. Kako navodi Wired, riječ je o genetski modificiranim organizmima s osobinama izumrle vrste, ali ne i potpuno identičnim vrsti izumrloj prije 10 000 godina.
Znanstveno postignuće s ozbiljnim pitanjima
Zvuči veličanstveno i to stvarno u mnogočemu jest jer „svijet se suočava s kolosalnim problemom izumiranja, a Colossal je tvrtka koja će to popraviti“.
Ovo postignuće predstavlja značajan korak u području de-ekstinkcije i otvara vrata za buduće projekte usmjerene na vraćanje drugih izumrlih vrsta. Međutim, postoje i etička pitanja te zabrinutost oko ekoloških implikacija ponovnog uvođenja takvih životinja u današnje ekosustave. Trenutačno, ovi mladunci su pod stalnim nadzorom u kontroliranom okruženju kako bi se proučilo njihovo ponašanje i prilagodba.
Što zapravo vraćamo – prirodu ili privid?
No, pitanje koje lebdi iznad ovog znanstvenog postignuća je jednostavno i duboko: smijemo li ono što možemo? Hoćemo li izumrle vrste vraćati iz sažaljenja, znanstvene radoznalosti, želje za ispravkom starih grijeha ili profita kao najgore opcije?
Ovako postavljena de-ekstinkcija više nije samo znanstveno-fantastična igra, već snažno etičko pitanje o tome što znači biti odgovoran čuvar prirode. Vraćamo li strašne vukove kako bismo obnovili ekosustave ili stvaramo biološke atrakcije za buduće eko-zoološke vrtove? Jer, iako je riječ o filmu, znamo kako je završio svaki nastavak „Jurskog parka“.
Što ako nova stvorenja ne mogu zauzeti svoje staro mjesto u prirodi? Što ako nikad ni ne dobiju priliku? Je li de-ekstinkcija bijeg od obveze da čuvamo žive vrste – posebno one kojima trenutačno prijeti izumiranje, i zamjena za stvarnu obnovu prirode?
„Povratak strašnog vuka“
U velikoj reportaži pod naslovom „The Return of the Dire Wolf“ („Povratak strašnog vuka“), objavljenoj u novom broju časopisa TIME, novinar Jeffrey Kluger donosi uvid u proces stvaranja prvih „novih starih strašnih vukova“ – Romula i Rema – i ono što njihovo postojanje znači za budućnost drugih izumrlih vrsta. TIME ih opisuje kao pionire jedne moguće budućnosti u kojoj bi tehnologija mogla preoblikovati pojam izumiranja. No, u reportaži se također upozorava na kompleksne posljedice takvih pothvata: od poremećaja u ekosustavima, preko etičkih dilema, do potencijalne komercijalizacije života i gubitka fokusa s očuvanja današnjih ugroženih vrsta.
I dok Colossal slavi Romula i Rema kao početak nove epohe, bolje se zapitajmo gdje su naši vukovi danas? Što činimo za vrste koje su još tu, ali na rubu izumiranja?
Nema sumnje, riječ je o golemom znanstvenom postignuću, ali ostaju nam određena pitanja. Što će ta tehnologija značiti za živi svijet? Je li opravdano vraćati vrste u svijet koji se drastično promijenio? Kakav je etički okvir ovakvih eksperimenata? I hoćemo li, dok vraćamo izumrle vukove i druge vrste iz daleke prošlosti, znati očuvati i zaustaviti izumiranje onih iz sadašnjosti?
Stjepan Felber | Ekovjesnik