Gdje se i zašto osjetio potres kod otoka Caprija?
Od 1999. do danas u Tirenskom moru zabilježeno je više od 3000 dubokih potresa magnitude M ≥ 2,0
Snažan potres magnitude ML 5,9 koji se dogodio 10. ožujka u 00:03 sati po srednjoeuropskom vremenu, na dubini većoj od 400 kilometara u Tirenskom moru, uz obalu otoka Caprija, osjetio se gotovo isključivo na sjeveru Italije, osobito u Lombardiji i Venetu, te na jugu, na Siciliji i u Kalabriji. U epicentralnom području osjetio se malo ili gotovo nimalo. Kako je to moguće?
Za razliku od brojnih plitkih potresa koji se svakodnevno bilježe u Italiji, noćašnji potres dogodio se na dubini većoj od 400 kilometara. Riječ je o gornjem dijelu Zemljina plašta, gdje su temperature i tlakovi obično vrlo visoki, što pogoduje duktilnom ponašanju stijena, navodi se u priopćenju talijanskog Nacionalnog instituta za geofiziku i vulkanologiju (Istituto Nazionale di Geofisica e Vulcanologia – INGV).
U središnjem i južnom Tirenskom moru povremeno se javljaju potresi čiji se hipocentri nalaze na dubinama većim od 100 kilometara. Upravo ovdje, ispod dna Jonskog mora, nalazi se dio oceanske kore koji se geološki smatra jednim od najstarijih ostataka Tetis (Tethys) oceana te pripada Afričkoj ploči, a već nekoliko milijuna godina polako tone ispod kalabrijskog luka, dijela Euroazijske ploče. Ta ploča, hladnija i kruća od okolnih materijala, lomi se i na velikim dubinama te tako uzrokuje potrese, koji u Tirenskom moru mogu imati hipocentre i na dubinama od 400 do 500 kilometara.
Ovo objašnjenje važno je jer jedan od ključnih čimbenika leži u tome hoće li se potres osjetiti na način na koji se seizmički valovi šire kroz Zemljin plašt i koru. Naime, učinci na površini kod potresa na velikim dubinama razlikuju se po općenito slabijem intenzitetu u blizini epicentra, širem području na kojem se potres osjeća te po percepciji koju često obilježavaju valovi niske frekvencije, za razliku od visokofrekventnih valova tipičnih za plitke potrese.
Da bi stigli do površine u epicentralnom području, seizmički valovi moraju se gotovo okomito uzdići kroz Zemljinu koru. Tijekom tog puta postupno gube energiju i brzo slabe. Nakon što prijeđu oko 414 kilometara, na površinu stižu s tako malim frekvencijama i amplitudama da ih gotovo nitko ne može osjetiti, osim u rijetkim slučajevima. To područje tako zapravo ostaje unutar svojevrsne „zone sjene“.
Suprotno tome, da bi stigli do udaljenijih područja, valovi veći dio puta prolaze kroz Zemljin plašt, koji je homogeniji i učinkovitiji medij za njihovo širenje. Na taj se način kreću pod kosijim putanjama i na površinu dolaze s nižim frekvencijama i duljim periodima. Takve valove ljudi lakše primjećuju jer ih tijelo doživljava kao sporo njihanje, što može izazvati i osjećaj mučnine.
Ti dugoperiodni valovi često imaju frekvencije slične prirodnim frekvencijama osciliranja visokih zgrada i fleksibilnijih konstrukcija. Stoga nije slučajno što mnoge dojave o potresima dolaze od ljudi koji žive na višim katovima zgrada, u višekatnicama ili neboderima.
U ovom slučaju potres se u području Napuljskog zaljeva i Caprija osjetio vrlo slabo, dok ga je stanovništvo osjetilo na udaljenosti većoj od više stotina kilometara – od Sicilije do Lombardije – što pokazuje preliminarna karta makroseizmičkih opažanja, izrađena na temelju više od 4000 dojava građani putem mrežne stranice „Jeste li osjetili potres?“ („Hai sentito il terremoto?“).
Najveći broj dojava građana zabilježen je u Milanu i Lombardiji, a dodatno je utjecao i geološki sastav Padske nizine, koji prirodno pojačava seizmičke valove i djeluje poput svojevrsne rezonantne kutije. Situacija je drukčija na Siciliji, gdje takav učinak pojačanja nije zabilježen, pa su i dojave bile rjeđe.
„S obzirom na to da je hipocentar bio na velikoj dubini, uz obalu Kampanije zabilježen je manji lokalni intenzitet potresa jer seizmički valovi moraju prijeći veću udaljenost da bi stigli do površine, pri čemu znatno slabe. Kako se energija raspodjeljuje na mnogo širem području, potres se osjetio na udaljenostima od nekoliko stotina kilometara. Duboki potresi imaju manju razornu snagu i rijetko uzrokuju štete jer izgube velik dio energije prije nego što dosegnu površinu“, zaključuju u Nacionalnom institutu za geofiziku i vulkanologiju (INGV).
Stjepan Felber | Ekovjesnik