Znanstvenici tvrde da je hvatanje CO2 od ključne važnosti za naš planet
„Nećemo uspjeti bez CCS-a i svijet se hitno mora promijeniti u mjeri u kojoj se još nikada prije nije mijenjao.“
Norveški znanstvenici potvrđuju djelotvornost hvatanja i skladištenja ugljikovog dioksida i tvrde kako je to od ključne važnosti za sprječavanje porasta globalnih temperatura za više od 1,5 °C.
Pojedini klimatolozi navode kako je hvatanje i skladištenje ugljikovog dioksida (engl. CCS – carbon capture and storage) od ključne važnosti za izbjegavanje opasnog pregrijavanja svijeta, no u usporedbi s drugim načinima borbe protiv globalnog zatopljenja, ova se metoda nažalost sporo razvija.
Međutim, Norveška, koja je jedan od najvećih svjetskih proizvođača nafte, uspješno koristi metodu hvatanja ugljikovog dioksida još od 1996. godine. Sada norveški znanstvenici tvrde da ostatak svijeta mora što brže naučiti primijenjivati tu metodu te da velika industrijska postrojenja mogu i trebaju hvatati te skladištiti ugljikov dioksid koji proizvedu prije nego što ga ispuste u atmosferu.
To je hrabra izjava budući da brojni drugi znanstvenici tvrde kako se primjenom CCS-a, koji se zasniva na uklanjanju CO2 i drugim oblicima geoinženjerstva u svrhu sniženja globalnih temperatura umjesto smanjenja količine emisija stakleničkih plinova, nikada neće moći postići ono što je potrebno, iako je prije tri godine jedan tim iz Sjedinjenih Američkih Država predložio kako bi se u CCS-u mogao nalaziti barem dio rješenja problema.
No, norveški istraživači iz nezavisne istraživačke organizacije Sintef vjeruju kako imaju dokaze koji potvrđuju njihovu izjavu. Osim otkrića načina na koji se može izdvojiti ugljikov dioksid pri proizvodnji električne energije, čelika i cementa, također su razvili posebni sustav, Bio-CCS. Tim se sustavom CO2 uklanja iz atmosfere i pretvara u drveni ugljen prije njegovog zakopavanja na poljoprivrednim zemljištima.
Sintef surađuje s norveškom industrijom nafte i pojedinim drugim velikim svjetskim proizvođačima nafte uključujući tvrtke Shell i Total koje su pod velikim pritiskom za smanjenje emisija i sprječavanje porasta prosječnih globalnih temperatura za koje je dogovorena granica od 1,5 °C iznad predindustrijske razine.
Norvežani su do sada zbrinuli 23 milijuna tona CO2 pumpajući ga u pore pješčenjaka ispunjene kamenim brašnom koje zatvaraju prirodnim pokrovnim stijenama, tj. relativno nepropusnim slojem stijena koje se nalaze iznad sloja nafte ili plina.
Istraživači navode kako ne postoji drugi izbor pored prihvaćanja metode hvatanja i skladištenja ugljikovog dioksida budući da je trenutačno isključivanje svjetskih zaliha nafte neostvarivo: „Nećemo uspjeti bez CCS-a. Svijet se hitno mora promijeniti u mjeri u kojoj se još nikada prije nije mijenjao.“
U metodi hvatanja ugljikovog dioksida razvijenoj u Sintefovom istraživačkom postrojenju u Trondheimu, CO2 se upotrebom kemikalija veže se iz dimnih plinova prije dospijevanja u dimnjak te se na taj način sprječava njegovo ispuštanje u atmosferu. To znači da se u tvornicama čelika, cementa i gnojiva na taj način može smanjiti količina emisija na nulu.
Sljedeći je korak procesa skuplji budući da se ugljikov dioksid mora razdvojiti od kemikalija s kojima je povezan što se postiže zagrijavanjem. Troškovi se smanjuju ako se koristi otpadna toplina iz procesa u kojima prvotno nastaje CO2.
Obnovljene kemikalije zatim se ponovno koriste za hvatanje dodatnih količina CO2, a već uklonjeni se cijevima odvozi na odlagalište. Istraživači navode kako dobro poznaju način djelovanja ovog procesa budući da je testiran u šest pilotnih postrojenja u Norveškoj, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je isprobano 90 različitih mješavina kemikalija prije pronalaska one prave.
Isplativo rješenje
Istraživači su također otkrili da se ista metoda može koristiti za proizvodnju vodika iz prirodnog plina hvatajući CO2 tijekom procesa, a nastali vodik nije staklenički plin.
Dio Sintefova istraživanja uključuje proračun troškova svjetske industrije pri hvatanju CO2 koji nastaje te je otkriveno kako u elektranama na ugljen troškovi iznose 97 američkih dolara po toni. U Sintefu navode kako je ovo znatno manje od štete za planet koja nastaje ispuštanjem CO2 u atmosferu.
Također, hvatanje CO2 u tvornicama čelika i cementa stoji manje od ovog iznosa budući da se u tim slučajevima koristi otpadna toplina iz postrojenja.
Dobivene brojke zasnivaju se na prosječnim troškovima 600 elektrana koje rade na ugljik od kojih se u svakoj godišnje hvata oko 1 milijun tona CO2 te su u troškove uključeni troškovi transporta i skladištenja. Sintef je također ispitao i razvio najbolje cjevovode sigurne od curenja koji se koriste za prijenos plina do mjesta gdje se unosi u tlo za skladištenje.
Poboljšanje tla
Trošak varira između postrojenja, djelomice ovisno o udaljenosti od pogodnog mjesta za skladištenje, ali znanstvenici navode kako CCS s vremenom postaje sve jeftiniji zbog sve veće učinkovitosti te se očekuje daljnje smanjenje cijena u budućnosti.
Trenutno je velik dio istraživanja usmjeren na pronalazak pogodnih mjesta za skladištenje i osiguravanje toga da jednom kada se CO2 unese u spremnik za skladištenje tamo i ostane.
Druga metoda, Bio-CCS, jednostavnija je i lakša. Biološki otpad, drvena sječka ili gnojivo mogu se zagrijavati 20 minuta na temperaturi između 500 °C i 700 °C bez prisutnosti zraka te se na taj način pretvoriti u drveni ugljen. Dobiveni biougljen, kako se često naziva, dobar je za poboljšanje svojstava tla, a trenutačni je plan proizvoditi ga u malim postrojenjima na norveškim farmama gdje bi se rasporedio po tlu. Dok god se ne spali, biougljen ostaje pohranjen u tlu.
Norvežani vjeruju kako bi se, koristeći se jednostavnim metodama, mogla smanjiti polovica njihovih poljoprivrednih emisija kada bi 4.000 njihovih farmi primijenile ovu tehnologiju.
Žarko Šaravanja | Ekovjesnik